Dva su vrlo zanimljiva arheološka lokaliteta koji govore o životu ljudi na prostoru današnjeg Donjeg Kraljevca. Jedan se nalazi istočno uz naselje na mikrolokaciji Gorice i jednim je dijelom dio današnjeg mjesnog groblja. Radi se o povišenom terenu  više od četiri metra višem od okoline. Rekognosciranjem terena obavljenim 1977. godine nađena je keramika datirana u kasno brončano doba, odnosno u kulturu polja sa žarama. Drugi lokalitet na  mikrolokaciji Za vrtima jednim je dijelom zapadni dio današnjeg mjesta. Radi se o povišenom terenu nepravilnog kružnog oblika. Još 1962. godine na lokalitetu je pronađena keramika koja govori da se radi o ostacima života ljudi u starijem željeznom dobu, odnosno vremenu od 7. do 5. stoljeća prije Krista. Gotovo jedan kilometar sjeveroistočno od mjesta  u predjelu nazvanom Gorenjka utvrđen je povišeni teren pravilnog kružnog oblika. Nažalost, bez arheoloških iskapanja nije bilo moguće utvrditi vrijeme nastanka lokaliteta. O arheološkom lokalitetu sjeveroistočno od mjesta gdje su identificirane povišene humke zvane “Gorenjka” govori i Dragutin Kaniški u svojim zapisima.  Ljudi su kopanjem pronašli keramiku (cigle) i neke ostatke starog novca i oružja. Nije utvrđeno kakvu povijesnu vrijednost imaju ti nalazi.

Prvi se puta u povijesti današnji Donji Kraljevec kao mjesto izrijekom spominje 1467. godine u popisu trgovišta i sela u Međimurju. Spominje se kao kraljevski posjed, ustvari kao posjed kralja Matije Korvina. Najveći dio tadašnjeg Čakovečkog vlastelinstva bilo je u najmu Fridriha Lamberga. Međutim već 1673. godine kralj Matija Korvin je kompletno Čakovečko vlastelinstvo prodao Ivanu Ernuštu Hampu. Iz te činjenice vrlo vjerojatno izvire i ime Donjeg Kraljevca. Desetak godina kasnije, točnije 1478. spominje se naselje Kralowecz, a 1638. spominje se Alsó Kralócz (Also Kraloc) ili Dolnyi Kralevecz kao mjesto gdje se nalazi marof grofova Zrinskih. Marof u Donjem Kraljevcu je bio u Gornjem Kraju, na zapadnoj strani mjesta. Tu su pri iskopu temelja za kuće nakon I. svjetskog rata, na gotovo metar dubine bile pronađene cigle, ustvari temelj neke veće građevine.

U vrijeme gospodstva obitelji Zrinski (1546. – 1670., odnosno 1691.) izgrađen je upravni sustav u Međimurju kojega su činili vojvodati, judikati i španati. Pored toga posebni su status imala međimurska trgovišta. O mreži judikata i španata u Međimurju saznajemo iz 1672. godine. Vojvodati, upravne jedinice s izraženijom vojnom organizacijom, sjedišta su imali u Kotoribi, Goričanu i Novakovcu, dakle u mjestima uz Muru. Jedan od 13 judikata i španata ustrojenih u to vrijeme svoje je sjedište imao u Donjem Kraljevcu. Pod taj judikat spadala su sela Donji Pustakovec, Čehovec i Donji Kraljevec. U Donjem Kraljevcu tada su posjede imala tri plemića. Bili su to Andrija Šoštarić, Juraj Čepeli i Mihael Cvetanić ili Vuk. Oni su imali gotovo podjednako velike posjede te su u slučaju rata davali svaki po 2 konjanika.

Deset godina kasnije, 1682. godine, živjelo je pet plemićkih obitelji. Uz Mihaela Vuka, odnosno Cvetanića koji je davao jednog konjanika, bili su to Radovica Hranilović koji daje 2 konjanika, Juraj Bakšaj daje dva konjanika, udovica Gregora Piveca daje jednog konjanika i Ivan Makaj također daje jednog konjanika. Pet plemićkih obitelji bio je veliki broj u to vrijeme. On se može tumačiti blizinom neposredne vojne zone i potrebom da se u slučaju prodora Osmanlija ima što više ljudi pod oružjem.

Godine 1720. čak 27 donjomeđimurskih mjesta bilo je u upravnom smislu organizirano u judikat, odnosno španat  Magni Campi (Veliko Polje) kojemu je sjedište bilo u današnjem Svetom Križu. Od mjesta današnje općine Donji Kraljevec tu su bila sva mjesta osim Hodošana, koji je pripadao vojvodatu Goričan.
Kada je 1721. godine, na početku gospodstva čeških grofova Althan obavljena upravna reorganizacija u Međimurju, Donji Kraljevec je postao sjedište judikata. Ovoga puta pod taj su judikat spadala naselja Donji Kraljevec, Hodošan, Donji Pustakovec, Čehovec, Oporovec i Hemuševec. Spominje se i selo Đurđijanec, ali je ono napušteno još šezdesetih godina 17. stoljeća.

Judicatus Also Krallyocz – Judikat Donji Kraljevec
Villae ejusdem (selo ovdje) – Donji Kraljevec
Hudossan – Hodošan
Also Pusztakovecz – Donji Pustakovec
Gyurgyanecz – Đurđijanec
Chehovcz – Čehovec
Oporovcz – Oporovec
Hemussoncz – Hemuševec

U Donjem Kraljevcu tada su živjeli sljedeći stanovnici, podložnici Čakovečkog vlastelinstva grofova Althan: Ivan Lovrenčić ili Filek, Jakob Kovač, Juraj Lobljak, Stjepan Balent, Stjepan Stjuk, Jakob Somošanek, Blaž Šavora, Stjepan Krupec, Mihael Vugrin, Mihael Gudlin, Mihael Krčmar, Juraj Androk, Juraj Pevec, Matija Varga, Ivan Kropec, Nikola Varga, Ivan  Šoštarić, Juraj Šavora, Stjepan Lukač, Marko Vuk, Mihael Strelski, Stanislav Hranić, Matija Kovač, Ivan Hošnjak, Mihael Levak, Juraj Varga, Petar Kadovec, Michael Čermini, Mihael Trasin, udovica Pahek, te se uz njih navode Smolek, Salamon, Stričan, Jurak i Kozari. Kmetovi Baltazara pl. Bobinca bili su: Ivan Horvat, Tomo Hunić, Ivan Cifra, Mihael Varga i Ivan Cifra stariji.

Nakon oslobođenja Međimurja od osmanlijske opasnosti krajem 17. stoljeća zaboravili su seljaci-vojnici na svoju višedesetljetnu funkciju. Tada je granica Čakovečkog vlastelinstva, koju su branili, bila ujedno i državna granica s Osmanlijskim Carstvom. Oko 1720. godine Čakovečko je vlastelinstvo sa svojim seljacima – vojnicima bilo u pat poziciji. Više nije bila potrebna njihova vojnička služba, a oni se nisu više niti htjeli vratiti u položaj vlastelinskih podložnika. Svoje urbarijalne obveze plaćali su zakupom (arendom). Na primjer, 1720. godine u Donjem Kraljevcu nekadašnje vojničke obitelji Lovrenčić, Čuk, Kovač, Kadonić i Kuznjak nemaju urbarijalne obveze prema vlastelinstvu, već plaćaju najam (arendu) vlastelinstvu.

Kapela sv. Marije Magdalene imala je osminu selišta koje je držala u zakupu udovica Štefok. Na Dravi su mlin imali Franjo pl. Kušogi i Ivan Lovrenčić. Osim Lovrenčića, Lobljaka i Stjuka svi su kmetovi Čakovečkog vlastelinstva držali jednu osminu selišta, to jest oko 6 jutara oranica i livada. Kmetovi Baltazara Bobinca bili su siromašniji i držali su prosječno 3 do 4 jutara oranica i livada. Jedno selište bilo je veličine 32 jutara oranica i livada.

Godine 1729. u Donjem Kraljevcu navode se podložnici Čakovečkog vlastelinstva koji imaju samo 1/16 selišta. Njih su držali siromašnima. Bili su to Mihael Tratni, Martin Kranjec, Nikola Pahek, Janko Habuš, Tomo Domjan, Matija Horvat, Ignac Horvat, Ivan Habuš, Mihael Hoboj, Matija Okić, Ivan Čerlenec, Jakob Kovač, udovica Juretić,  Juraj Iskraić, Mihael Turmešter, Istok Glavak i Juraj Kranjec.

Ratni porez odnosno dica popisan je 1738. godine. U Donjem Kraljevcu bilo je ratnog poreza za 25 selišta, što je značilo da je bilo potrebno u selu platiti 259 forinti i 34 krajcara. Podaci iz 1740. godine govore  o 26 obveznika dike koji su ukupno plaćali za tu godinu čak 378 forinte i 23 krajcara poreza.
Godine 1764. stanovnici Donjeg Kraljevca podložnici Čakovečkog vlastelinstva bili su: Ivan Štefok, Mihael Horvat, Lovro Lavašić, Matija Jurčan, Petar Pintarić, Tomo Lepoglavec, Stjepan Novak, Ivan Baka, Mihael Črnko, Andrija Iskra, Mihael Vuk, Ivan Kožnjak, Josip Šuplika, Mihael Kovač, Mihael Legenj, Juraj Domjan, Stjepan Barbarić, Juraj Horvat, Nikola Lupić, Ivan Franjo Habuš, Juraj Lupić, Andrija Kul, Mihael Kožnjak, Nikola Pavko, Juraj Štefok, Tomo Blažina, Ivan Koren, podsudac, Petar Okić, Mihael Vinković, Ivan Kožnjak, Ivan Goričanec, Andrija Fileš, Josip Kovač, Ivan Kovač, Petar Habjan, Ivan Okić, Andrija Janković, Ivan Miholac, Matija Čuk, Andrija Zebec, Martin Kalšan, Marko Fileš, Ivan Hobor, Blaž Pintar, Mihael Belovari, Pavao Košir, Nikola Blažon, Ivan Mlinarić, Andrija Zadravec, čuvar vlastelinskih polja, Ivan Horvat, Matija Čerlenec, Mihael Ladašić, Nikola Hajduk, Josip Horvat, Ivan Jurčan, Juraj Stipan, Mihael Malec, Matija Horvat, Matija Stipan, Blaž Hurčić.

U vrijeme donošenja novog urbara 1768. godine Donji Kraljevec je imao 63 podložnika Čakovečkog vlastelinstva koji su bili u statusu kmetova ili inquilina (stanara). Jedno kmetsko selište u Donjem Kraljevcu, kao i u Hodošanu, bilo je manje nego u drugim selima današnje općine Donji Kraljevec. Iznosilo je samo 18 jutara oranica i sjenokoša na osam kosaca. Manje selište najčešće je značilo teži ukupni materijalni položaj podložnika. Kmetovi su držali posjede različite veličine, a najveći posjed od 778 selišta imao je Ivan Hunjadi. Stanovnici Donjeg Kraljevca upisani u dodatku Urbara (Urbariuma) bili su: Nikola Habuš, Nikola Kozarić, Matija Hunjadi, Lovro Paslić, Juraj Sebok, Ivan Blažona, Mihael Koren, Petar Okić, Mihael Vuković, Blaž Janko, Ivan Goričanec, Nikola Blažona, Andrija Zadravec, Matija Zelenić, Blaž Zadravec, Andrija Stražna, Andrija Zebec, Ivan Horvat.

O gospodarskom i socijalnom stanju u Donjem Kraljevcu tijekom 18. i 19. stoljeća moguće je saznati iz popisa ratnog poreza, te iz statističkih podataka koje  su nam ostavile ondašnje vlasti. Popis stanovništva koji je načinjen 1786. godine govori da je u Donjem Kraljevcu tada bilo 85 obitelji, odnosno 614 stanovnika koji su živjeli u 74 kuće. Od toga 317 bilo je ženskih osoba. Prosječno je u jednoj kući živjelo 8,3 osoba. Od obrtnika u Donjem su Kraljevcu bili jedan kovač i jedan tkalac. Sačuvani popisi ratnog poreza, takozvane dike, govore o gospodarskim i socijalnim prilikama Donjeg Kraljevca u rasponu od 1775. do 1844. godine. Na početku promatranog razdoblja, dakle 1775. godine bilo je 68 poreznih obveznika, koji su živjeli u 62 kuće. Od toga kmetova je bilo 51. Ostali su bili stanari ili podstanari. Od stoke volova, je uvijek bilo malo u Donjem Kraljevcu. Najviše, 13 njih, bilo je 1782. godine, dok ih već 1805. nema ni jedno domaćinstvo. Zato je konja uvijek bila mnogo. 1775. godine 68 poreznih obveznika imalo je ukupno 183 konja. U isto vrijeme krava je bilo 139, junica i teladi po 75, a svinja 175 komada. Najviše, 224 konja bilo je 1801. godine, a najviše krava i to 215  bilo je 1840. godine.

Godine 1844. Donji Kraljevec je imao čak 142 porezna obveznika, od kojih su samo njih 28 bili kmetovi. Dakle, veliki broj kmetova uspio je u međuvremenu iskoristiti mogućnost otkupa kmetskih obveza koju su uveli grofovi Feštetići kada su 1791. godine kupili Čakovečko vlastelinstvo. Tih 142 porezna obveznika živjelo je u 125 kuća, te držalo 213 krava, 160 konja  i 321 svinju. U mjestu je djelovalo čak 22 obrtnika i trgovaca.

Kupoprodaje, ostavštine i drugi poslovi javnu su vjeru dobivali takozvanim otvorenim pismima (Odperto piszmo). Jedno takvo otvoreno pismo o zaključenom kupoprodajnom ugovoru i isplati svote iz koje je razvidno da je stanovnik Donjeg Kraljevca Matija Pintač za 195 forinti kupio grunt u Donjem Kraljevcu od Čakovečkog vlastelinstva grofa Jurja Feštetića od Tolne sačuvalo se u dokumentaciji Mate Logožara. Ono doslovce glasi:
“Mi zdola podpisani birov i priszesniki občine dolnji Kralyevecz vu ove slavne Varmegyealadianske buduče pred slavni Dominium Čakovečki spadajuči, znano i veruvana činimo zovem našem odpertim pismom vsem i vsakom pred či goder svetelj obraz illiti lice gospodsko napre denes zutra bude vtegnulo dospeti ove naše odperto pismo. Vu kojem valujemo da mi od poštuvanoga Mathiasa Pintacsa stanovnika dolnjih Kraljevec podpunoma Capitala Rainški sztodevedeset i pet Idest 195 frt prieli i vu cassu slavnoga Dominiuma Čakovečkoga položili jesmo za sestie No 2/8 ((2/8 sesije, 1 kmetskog selišta) illiti za Grunt, kak Grunt od Najmilostivnešega i visokpoštuvanoga Gospodina groffa Juraja Feštetića od Tolne /: Titl:/ stomu gori imenuvanomu Mathiasa Pintacsa i njihovomu odvetku na vekovečni Kak kontrakt svedoči datje, Koj Grunt takaj i van zevsema isplačen je: tako da mi občina dolnjih Kraljevec stoga gori imenuvanoga Mathiasa Pintacsa  i odvetki njihovoga za gori rečeni Grunt vu capitalu ali vu interešu bantuvati, potrebuvati, ar menje više kaj iskati smela nebude.
Zato anda zbog vekšega veruvanja sigurnosti stalnosti i Jakosti dajemo ov naš valuvaski list. Zverhu gori rečenoga grunta, Kotteri pisati neznajuči i pečatu nemajuči z našemu lastovitemi desnami  rukami znamenje svetoga Križa postavlamo i znavadnom občinskom pečatjum zapečačeno damo. Vu dolnjih Kraljevecz dan 14 oga meseca Januariusa Letta 1803.
Praesentibus.
+ Melhiar Pintarič  Judex
+ Franciscus Kovač Juratus
+ Andreas Kožnjak Juratus
+ Joanes Strahia, Juratus
+ Andreas Faič Juratus
+ Georgius Iskra ex Comunitate (za općinu)
+ Mathias Vukk, ex Comunitate
+ Andreas Steffok ex Comunitate
+ Milkoex Comunitate
Coram me Petro Pavlovič, Jud Notaria. Loci (mjesni bilježnik)”

Godine 1813.  požar je pogodio Donji Kraljevec. U požaru tada nije stradao samo Gornji kraj. Kako su kuće bile drvene i pokrivene slamom kao i svi gospodarski objekti, vjerojatno je puhao vjetar, a seljaci bili neorganizirani, požar je uništio dobar dio sela. (Tekst u crkvi;12 ). Međutim, selo je brzo bilo ponovo izgrađeno i iz dostupnih je podataka vidljivo da taj veliki požar nije ostavio gotovo nikakvog traga. Naime, 1809. godine u selu su bila 94 porezna obveznika, od toga 75 u statusu kmeta, te 90 kuća. Tri godine nakon požara 1816. godine u selu su bila 102 porezna obveznika, od toga 78 u statusu kmeta, te 99 kuća. Velikih promjena nije bilo ni u posjedovanju krava, konja i svinja. Očito je da su u ta vremena požari bili česti, da su ljudi na njih bili naviknuti, te da je besplatne drvene građe bilo u izobilju. Sela su se brzo oporavljala nakon požara. Nije poznato da li je bilo ljudskih žrtava. Kao zahvala stanovnika što su preživjeli, bila je  podignuta kapelica sv. Florijana. Svake godine u spomen na tu katastrofu u četvrtak po Fašnjeku služila se sveta misa.

Kada je hrvatska administracija 1857. godine radila popis stanovništva u Međimurju, Donji Kraljevec je imao 964 stanovnika koji su živjeli u 133 kuće.Vodi se kao selo u kotaru Prelog i pripada pošti Prelog,  svi su stanovnici bili Hrvati, osim jednog Nijemca i jednog Mađara. Rimokatolika je bilo 958, a Židova 6. Te iste godine u Donjem Kraljevcu je izgrađena željeznička postaja. Prvi vlak “Južnih željeznica” ovdje će na redovnoj liniji proći 24. travnja 1860. godine. Inače, međimurska dionica te pruge bila je gotova već 29. listopada 1860. godine. Bio je to prvi komad pruge izgrađen na hrvatskom tlu.

foto arhiva: Vilko Šercer

U vrijeme hrvatske administracije, odnosno u vrijeme Bachova apsolutizma, Donji Kraljevec je u upravnom smislu pripadao općini sa sjedištem u Hodošanu. Ban Jelačić svojom je naredbom još od 19. kolovoza 1851. godine uveo modernu samoupravu u općinama. Općine su dobile općinsko zastupstvo, tj. općinski odbor koji su birali birači, stalni punoljetni stanovnici koji su plaćali 3 forinte izravnog poreza. Takvo uređenje općina ostalo je do 1861. godine.
Općinski odbor imao je stalni djelokrug: samouprava općinskom imovinom, zgradama, putovima, redarstvom. Općinski sudac oglašavao je naloge vlasti i vlastelina, raspoređivao ljude na javnu i vlastelinsku rabotu, popisivao ostavine, predlagao skrbnike za siročad, brinuo se za javni red i mir, pobirao poreze i polagao ih županijskoj blagajni. Račune za općinske troškove morao je potvrditi vlastelin, ako on to nije učinio, kotarski sudac morao je to iznijeti na županijskoj skupštini.

Iz 1855. godine sačuvao se jedan zanimljiv dokument pisan hrvatskim jezikom. U dužničkom sporu “Carski sud Preloški” donio je sljedeću presudu: Na temelju tužbe Josipa Logožara protiv Matije Kovača, oba iz Kraljevca (Donjeg Kraljevca) zbog duga od 23 forinte srebra sud je dosudio da je tuženik Matija Kovač dužan pod prijetnjom ovrhe u roku od 14 dana platiti dug  od 23 forinte srebra Josipu Logožaru, te 2 forinte i 69 krajcara sudbenih troškova. Presudu je potpisao carski i kraljevski kotarski predstojnik Simonić.

Upravo 1857. godine započela je gradnja željezničke postaje u Donjem Kraljevcu. Izgradnja željezničke pruge kroz mjesto bitno će promijeniti i intenzivirati život u Donjem Kraljevcu. Nakon 1860. godine kada je pruga puštena u redovnu eksploataciju, Donji Kraljevec postaje važnim mjestom Donjeg Međimurja.

Međimurje od 1861. do 1918. godine ponovo ima mađarsku administraciju i sastavni je dio mađarske Županije Zala sa sjedištem u Zalaegerszegu. U to je vrijeme (1871.) došlo do odvajanja upravne od sudbene vlasti. U Međimurju su oformljena dva kotara sa sjedištima u Čakovcu i Prelogu te 22 upravne općine u sjedištima župa. U preloškom kotaru općine su sjedišta imale u Dekanovcu, Donjoj Dubravi, Donjem Vidovcu, Draškovcu, Goričanu, Svetom Jurju u Trnju, Kotoribi, Legradu, Maloj Subotici, Svetoj Mariji i Prelogu.

Godine 1900. Donji Kraljevec, odnosno mađarski Murakirály, imao je ukupno 1366 stanovnika. Muškaraca je bilo 674, a žena 692. Za hrvatski kao materinji jezik izjasnilo se 1304, mađarski 47, a za njemački 7 stanovnika. Po vjeri rimokatolika je bilo 1349, dok je 17 stanovnika bilo židovske vjeroispovijesti. Čak je 799 stanovnika bilo pismeno. U mjestu je bilo 168 kuća. Od toga 149 kuća je bilo zidanih, 10 ih je bilo od nabijene zemlje i 9 građenih od drveta. Crijepom je bilo pokriveno 111, šindrom jedna, a slamom 56 kuća. Opisujući antropološke karakteristike Međimuraca krajem 19. stoljeća Ferencz Gonczi, mađarski etnolog koji je radio i kao učitelj u Međimurju, u svojim djelima navodi da je Međimurje puno lijepih muškaraca i zgodnih žena.
Žene se ističu svježinom i lijepim, finim crtama lica. Posebno je po lijepim djevojkama bio poznat Donji Kraljevec.
Donji Kraljevec je 1910. godine imao 1672 stanovnika. Bio je sjedište općine koju su činili i Porticsarda sa 6 stanovnika i Cirkovljan (Drávaegyház).

U kasnu jesen 1918. godine, na kraju krvavog I. svjetskog rata, Donji Kraljevec je bio osobito značajno tranzitno mjesto. Procjenjuje se da je gotovo 300 tisuća vojnika prošlo vlakom kroz mjesto vraćajući se s različitih europskih bojišta. Mnogo se vlakova tu zaustavilo, a mase demoraliziranih, izmučenih i gladnih ljudi  tražilo je hranu i okrjepu. Vlak s mađarskim vojnicima 3. studenog 1918. godine bio je zaustavljen na kolodvoru, a vojnike su  vlasti namjeravale poslati u Prelog i Goričan kako bi ugušili pobunu. Vojnici su odbili intervenirati, te se uputili bogatom gostioničaru Edi Mechneru. U pljački koja je tamo nastala vojnicima su se pridružili i neki mještani. Potom je opljačkan i gostioničar Imre Fischer. Na kraju je provaljeno u općinski ured, te je uništena arhiva, katastar i vrijedne knjige.

U bezrazložnoj pucnjavi koja je pritom nastala, metak u trbuh je dobio 33-godišnji Jakob Ružić u času kad je kući nosio vreću brašna. Istoga je dana izdahnuo. Idućeg dana kada su se smirile prilike, u mjesto je došao neki žandarmerijski časnik i preko bubnjara dao sakupiti narod pred općinskom zgradom. U svom govoru pozvao ih je da se smire, te da izaberu narodno vijeće kao svoj organ vlasti. Osim toga tražio je da oforme narodnu stražu koja bi čuvala mir i održavala red. Ljudi su prihvatili sugestije i izabrali svoje narodno vijeće na čelu s Ivanom Ružićem, ocem poginulog Jakoba Ružića. Za tajnika je izabran Ivan Plaftarić, a za blagajnika Jakob Kožnjak. Članovi vijeća bili su i Stjepan Barić, st., Pavao Goričanec, Leonard Kalšan, Rok Kožnjak i Stjepan Mikec. Vijeće je osnovalo narodnu stražu sastavljenu od dvadesetčetvorice muškaraca koji su bili vojnički organizirani. Njihovo uzdržavanje osiguralo je mjesno narodno vijeće. Prvo su trošili zalihe bivšeg bilježnika, trgovaca i gostioničara. Kada se to iscrpilo, narodno je vijeće odredilo davanja u novcu i naravi, uglavnom u živežnim namirnicama. Narodna je straža imala svog kuhara i konobara. Svaki je pripadnik narodne straže dobivao pored hrane i pića i po 20 kruna plaće dnevno. Zbog velikih troškova broj se pripadnika narodne straže brzo smanjivao, da bi konačno ostala samo dvojica stražara.
Zahvaljujući djelovanju lokalnog narodnog vijeća, u Donjem Kraljevcu nije bilo izravnih represalija mađarske soldateske kao što je to bilo u drugim međimurskim mjestima. Donošenjem Vidovdanskog ustava 1921. godine Hrvatska je izgubila autonomiju, raspušten je Hrvatski sabor, ukinuta je funkcija bana, a cjelokupni teritorij Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca podijeljen je na 33 oblasti. Tada je u Međimurju ukinuta i institucija Građanskog povjerenika koja je funkcionirala od siječnja 1919. godine.

U upravnom smislu Međimurje se 1922. godine našlo u Mariborskoj oblasti. Imalo je dva kotara. U Međimurju je tada bilo ukupno 26 općina. Kotar Čakovec činile su općine Belica, Čakovec okolica, Čakovec trgovište, Gornji Mihaljevec, Macinec, Mursko Središće, Nedelišće, Podturen, Strahoninec, Sveti Juraj na Bregu, Sveti Martin na Muri, Štrigova i Vratišinec. Kotar Prelog imao je općine Dekanovec, Donja Dubrava, Donji Kraljevec, Donji Vidovec, Draškovec, Goričan, Hodošan, Kotoriba, Legrad, Mala Subotica, Prelog, Sveta Marija na Muri i Sveti Juraj u Trnju. Donji Kraljevec je napokon postao sjedištem općine. Ima status mjesta, a ne sela i općinskog središta u preloškom kotaru. Uz njega općinu čini i Cirkovljan koji ima status sela. Donji Kraljevec je tada imao 1780 stanovnika i 267 kuća. Općina pak ima ukupno 3223 stanovnika. Ovakva upravna shema po kojoj su u istoj općini Donji Kraljevec i Cirkovljan potječe još iz vremena Austro-Ugarske monarhije. Tada je kao posebni zaseok vođena i Porti čarda, odnosno Port na Dravi kod Cirkovljana.

Po uvođenju diktature 1929. godine Međimurje je pripalo Savskoj banovini sa sjedištem u Zagrebu, a potom je od 1939. godine u sastavu Banovine Hrvatske. Imalo je dva kotara: Čakovec i Prelog i ukupno 23 upravne općine. U čakovečkom kotaru to su: Belica, Vratišinec, Gornji Mihaljevec, Macinec, Mursko Središće, Nedelišće, Podturen, Sveti Juraj na Bregu, Sveti Martin na Muri, Strahoninec, Čakovec, Čakovec – okolica i Štrigova. U preloškom kotaru upravne su općine bile: Goričan, Dekanovec, Donja Dubrava, Donji Vidovec, Donji Kraljevec, Draškovec, Kotoriba, Legrad, Mala Subotica i Prelog. Donji Kraljevec je između dva svjetska rata bio i snažno trgovačko središte. Trgovinom su se bavili Kata Barić, sitničar, Franjo Frntić, Ladislav Fuš, Lovro Gudlin, trgovac jajima, Stjepan Igrec, Alojz Ilgo, Đuro Kovač, Šimun Križaj, Ivan Ladašić, fijakerist, Valent Ladašić, Rok Lončarić, Mato Matić, Mijo Marcinjaš, Mijo Mikec, Tomo Ožura, Petar Percač, Marija Percač, Ivan Pešec, Mijo Ružić, Đuro Sabol, Antun Strahija, Đuro Strahija, Antun Šercer, mješovita roba, Đuro Šercer, manufakturna i mješovita roba, Marija Škefica, Antun Škerbinek, Ivan Štimec, mješovita roba, Josip Štimec, Franjo Vinter i Stjepan Zadravec.

foto arhiva: Vilko Šercer

U to vrijeme Donji Kraljevec je bio i snažno obrtničko središte. U organizacijskom smislu obrtnici iz Donjeg Kraljevca pripadali su Udruženju zanatlija za srez Prelog u Prelogu. U popisu ispitnih komisija za pomoćničke ispite za 1934. godinu bili su sljedeći majstori iz Donjeg Kraljevca: za bravare Tomo Kovač, za kolare Stjepan Kovač, za remenare Franjo Matjačić, za krojače Pavao Švenda, za brijače Stjepan Topličan, te za mesare Franjo Plaftarić i Ivan Sabolek. Uz razvoj obrta između dva svjetska rata u Donjem Kraljevcu treba svakako spomenuti i činjenicu da se u samom mjestu, ali i u mjestima današnje općine Donji Kraljevec snažno razvilo konjogojstvo.

Katastrofalni požar pogodio je Donji Kraljevec 23. travnja 1934. godine i za duže vrijeme poremetio normalni život u mjestu. Oko 14 sati pojavio se plamen u zapadnom dijelu mjesta. Zbog jakog vjetra plamen se naglo širio. Već nakon dvadesetak minuta gotovo 70 kuća našlo se u plamenu. Stotine muškaraca i žena odmah je počelo spašavati djecu, domaće životinje i pokretnu imovinu iz kuća prema kojima se vatra širila. Pokušavali su i gasiti, ali je sve to bilo bez uspjeha. Ubrzo su im se pridružili i vatrogasci, najprije iz obližnjih sela, a potom i iz sve udaljenijih. Međutim, niti za njihove ručne štrcaljke nije bilo dovoljno vode. Vatra se širila i zahvaćala nove redove kuća. Vjetar je prenosio iskre s jednog na drugi dio sela. Vatra se pojavljivala i tamo gdje je nitko nije očekivao. Bilo je i nevjerojatnih pojava. Gorjela je zidana i crijepom pokrivena kuća, a stog slame kraj nje vatra je zaobišla, ljudi su od strašne vrućine gubili vid i dobivali teške opekline, a cvjetne gredice pred kućama tek su malo povenule. Relativno brzo na požarište su stigli motorizirani vatrogasci s boljom opremom i iz udaljenijih mjesta. Cisterne i motorne štrcaljke dopremljene su iz Čakovca, Varaždina, Lendave, Novog Marofa i Velikog Bukovca. Uz ogromne napore svih, često uz životne opasnosti, udružene snage vatrogasaca i stanovništva uspjele su kasno u noći lokalizirati požar i stišati vatru. Požarište je, međutim, još dugo tinjalo. Dva dana kasnije, 23. travnja oko 23 sata ponovo je buknuo požar, ali su ga dežurni  vatrogasci ubrzo ugasili.

U požaru  je do temelja opustošen dobar dio mjesta. Bila je to katastrofa kakvu Međimurje nije upamtilo. U plamenoj stihiji koja je harala čitav dan, izgorjele su kuće i gospodarski objekti s kompletnim inventarom i stokom čak 118 kućegospodara. Uništeno je ukupno 373 stambenih i gospodarskih  objekata. Preko 700 ljudi ostalo je bez krova nad glavom. Dobar dio njih nije spasio ništa drugo osim onoga što je imao na sebi. Dvadeset ljudi je ostalo slijepo, a mnogi su zadobili teške opekline i dugo se liječili po bolnicama. Na sreću nitko nije poginuo jer je vatra izbila po danu.  Šteta je bila procijenjena na ondašnjih ogromnih 3 milijuna dinara. Najtragičnije je bilo to što su samo 4 gospodara imala osiguranu svoju imovinu i to na minimalnu svotu. Unesrećenima su mnogi Međimurci i ljudi iz drugih krajeva pružili pomoć u hrani, odjeći, novcu i građevnom materijalu. Nešto su pomogle i tadašnje vlasti. Ipak, mjesto se dugo oporavljalo od te teške nesreće. Istragom je utvrđeno da su požar uzrokovala djeca igrajući se šibicama.
Kako je izgledao Donji Kraljevec uoči mađarske okupacije 1941. godine vidi se iz opisa dugogodišnjeg ravnatelja i učitelja Dragutina Kaniškog. Kuće su u selu pravilno građene, jedna prema drugoj  i jedna uz drugu. Zapadni dio mjesta, Gornji kraj je povišen za oko pet metara u odnosu na ostali dio mjesta. Tu su kuće nešto raštrkanije. Vjeruje se da su se ljudi pri gradnji kuća orijentirali na povišenija mjesta kako bi se zaštitili od poplava. Poplave su inače bile vrlo rijetka pojava. Dvorišta u mjestu zovu “dvor”. Na njemu su uz kuću za stanovanje, razne gospodarske zgrade: staje (štale), klet (komorica), štagalj (škedenj), svinjci, kokošinjci, te kukuružnjak (kuružnjak). Kukuružnjak stoji obično na granici dvorišta i voćnjaka i vrta. Na početku vrta je povrtnjak (vrčak). Većih razlika u organizaciji dvorišta nema. Razlikuju se tek po veličini i urednosti.

Dvorišta su većinom ograđena “vehjem”-granjem ili obita “švarklinima”-otpadnim daskama. Negdje kao ograda služi “seča” – živica. Kuća je uz cestu, kraj nje je staja, te uz staju jama za gnoj. Tu uz gnojnu jamu su svinjci i kokošinjci, te zatim klijet i drvarnica. Na kraju se nalazi štagalj. U zadnje vrijeme neki gospodari su počeli podizati i silose. Kako su na jednom gruntu čak po tri gospodara, sve je to isprepleteno i natrpano. Dvorišta su gola zemlja, puna živine. Trave nema. Ako se želi ići susjedu treba prvo izaći na ulicu pa tek onda krenuti svom cilju jer su sva dvorišta pomno ograđena. U Gornjem kraju postojao je i drugačiji raspored objekata s time što su uz ulicu bile staje i gospodarske zgrade, a u dvorištu kuće za stanovanje, te potom voćnjak i zatim povrtnjak.

Kuće za stanovanje nazivaju se “hiže” i ima ih raznih tipova. Ovisno o materijalnim mogućnostima. Najveći broj kuća ima dvije sobe, hodnik i kuhinju. U mjestu je tek nekoliko kuća s tri ili četiri sobe, kuhinjom, špajzom i hodnikom. Malo je kuća sa samo jednom prostorijom koja služi i kao kuhinja i kao spavaonica. Nužnici su u dvorištu. U mjestu su bile samo dvije kuće na kat, obje građene od cigle. U jednoj od njih u prizemlju su bile staje, a na katu prostorije za stanovanje. Stariji tipovi kuća imaju boltane “ganjke” iz kojih se ulazilo u ostale prostorije. Uz zidanice u istočnom dijelu mjesta postoji još nekoliko kuća građenih od pletera te ožbukanih blatom. Najveći broj kuća pokriveno je crijepom, ali ima još uvijek i kuća pokrivenih slamom (šopom). U Gornjem kraju nakon katastrofalnog požara 1934. godine, planski su bile građene kuće prema nacrtima koje su izradili inženjeri Škole narodnog zdravlja iz Zagreba. Te su kuće bile funkcionalnije i pružale veći higijenski standard. U tim kućama stanuju brojne obitelji s djecom. Samci su rijetki, a rijetke su i obitelji bez djece.

Unutar “novog europskog poretka” uoči II. svjetskog rata Mađari su mislili su da će ponovo i trajno zauzeti i Međimurje. Međimurcima su pristupili oprezno, glumili su dobrohotnost i nastojali stvoriti ukupne prilike koje bi bile bolje od onih u Kraljevini Jugoslaviji. Do 1943. godine  gospodarske su prilike u Međimurju bile dobre, mnogo bolje nego u ustaškoj Nezavisnog Državi Hrvatskoj. Međimurci su uglavnom trpjeli Mađare, a otpor njihovoj vlasti bio je sporadičan. Međutim, tada se dogodila katastrofa mađarske II. armije na Donu u rano proljeće 1943. godine u kojoj je izginuo veliki broj Međimuraca. Okrenula se i ukupna ratna sreća koja je prisilila Mađare da vode drugačiju gospodarsku politiku. Restrikcije su bile sve veće i sve obuhvatnije, a nezadovoljstvo Mađarima u Međimurju postalo je javno. S druge strane brzo se razvijao pokret otpora, te su Međimurci počeli masovno odlaziti u partizane na Kalnik. Mađari su tada napustili svoju dotadašnju politiku prema Međimurcima i počeli nastupati sa svom okupatorskom brutalnošću.

U vrijeme mađarske okupacije 1941. – 1945. u Međimurju u dva kotara Čakovec i Prelog bilo je 8 velikih općina i 21 općina. Na prostoru današnje Općine Donji Kraljevec organizirane su općine Donji Kraljevec, Hodošan i Sveti Juraj u Trnju. U sve međimurske velike općine i općine postavljeni su bilježnici. Bili su to: Općina Hodošan – Hegedus Bela; Općina Donji Kraljevec – Szentirmai Laszlo i Općina Sveti Juraj u Trnju – dr. Aszonyi Arpad.

U redove  Narodno-oslobodilačke vojske do 6. travnja 1945. godine iz Donjeg Kraljevca stupili su Balent Pavla Pavao, Balent Jakoba Stjepan, Balent Ivana Valent, Bihar Đure Franjo, Bolšec Ivana Stjepan, Butorac Josipa Drago, Jagić Franje Josip, Jeđut Stjepana Josip, Kalšan Mate Ivan, Kovač Mije Andrija, Ladašić Pavla Pavao, Mati Franje Valent, Matišić Josipa Ivan, Mikec Stjepana Franjo, Mikec Stjepana Stjepan, Pintarić Mije Franjo, Štefok Stanka Stanko i Tompić Lenarda Mijo.
Poginuli su kao partizani Bolšec Ivana Stjepan, Butorac Josipa Drago, Jeđut Stjepana Josip, Kalšan Matije Ivan, Kovač Mije Andrija, Mati Franje Valent, Matišić Josipa Ivan, Pintarić Mije Franjo, Tompić Lenarda Mijo. Stjepan Bolšec, rođen je 1924. u Donjem Kraljevcu. U NOB stupio je 1944. godine. Bio je borac Kalničkog partizanskog odreda Hrvatske (KPOH). Poginuo 18. prosinca 1944. godine u šumi Muršćak. Drago Butorac je bio doktor veterine. Živio je i radio u Zagrebu. U partizanima je bio od 1942. godine. Poginuo je kod sela Začretje u borbi s ustašama 3. svibnja 1942. godine. Josip Jeđud je u partizanima bio od studenoga 1943. Poginuo je u prosincu 1944. godine. Ivan Kalšan je otišao u partizane u listopadu 1941. godine na Pohorje u Sloveniju. Poginuo je u proljeće 1942. Andrija Kovač rođen 1913. godine u NOV- i je bio od 1943. Poginuo je 1944. godine kao pripadnik Udarne brigade “Braća Radić”. Valent Mati rođen je 1924. godine. U NOV- i je bio od 1943., a poginuo 1944. kao pripadnik Udarne brigade “Braća Radić”.Franjo Pintarić rođen je 1913. godine. U NOV-i je bio od 1945. Poginuo 16. svibnja 1945. godine u Zagrebu kao pripadnik “I. udarne zagorske brigade”.

U  nacističkim zatvorima  i logorima život su izgubili Balent Jakoba Antun, Balent Luke Ivan, Barić Ivana Josip, Barić Lovre Stjepan, Barić Luke Ignac, Barić Luke Leonard, Habuš Tome Antun, Habuš Stjepana Josip, Mesarić Blaža Florijan, Sabolek Luke Đuro, Strahija Đure Antun, Štefok Stanka Ivan. Odmah nakon oslobođenja organizirana je nova narodna vlast u dva privremena kotarska narodnooslobodilačka odbora, Čakovec i Prelog. Zadravec Jeronim (Remoš),  mađarski birov za vrijeme okupacije bio je krajem travnja 1945. likvidiran. Navodno je ubijen u Muršćaku. Izbori za nove odbore provedeni su u rujnu 1945. godine. Prvi predsjednik NOO DK bio je Mijo Ružić. U Ustavu iz 1946. godine mjesni narodni odbori, koji su osnovani u svim selima, utvrđuju se kao najniži organi vlasti koje neposredno bira narod. Već iste godine otvara se proces u kojem se smanjuje njihov broj, te nekoliko manjih naselja ima jedan mjesni odbor. Već 1952. godine uslijedila je upravna reorganizacija. Počinju se formirati općinski narodni odbori. Pored toga osnivaju se i mjesni odbori i stambene zajednice.

Prvi popis stanovnika nakon II. svjetskog rata obavljen je 1948. Donji Kraljevec je imao 1636 stanovnika u
348 domaćinstava. U jednom domaćinstvu prosječno je živjelo 4,70 stanovnika. Godine 1951. Mjesni narodni odbor (MNO) Donji Kraljevec čini samo mjesto Donji Kraljevec, koje je u rangu sela. Ima 348 domaćinstava i 1.636 stanovnika. Sljedeći popis stanovništva obavljen 1953. godine donosi zanimljive podatke o Donjem Kraljevcu. Broj se stanovnika smanjio na 1596, dakle za 40 osoba. Međutim, broj domaćinstava s 348 povećao se na 374. U jednom domaćinstvu prosječno je te godine živjelo 4,27 stanovnika. To pak govori o osjetnom povećanju standarda života. Tome u prilog govori i činjenica što je od 1945. do 1954. u Donjem Kraljevcu bilo izgrađeno 45 kuća.

Godine 1955. donesen je Opći zakon o narodnim odborima. Tim su zakonom mjesni odbori definirani kao društveni organi koji nemaju karakter vlasti. Oni su ustvari pomoćna tijela općinskih narodnih odbora. Brinu o uređenju sela, popravcima i održavanju javnih zgrada, ulica, zelenih površina, nasada, elektrifikaciji i drugim potrebama mjesta. Iste godine Međimurje je postalo jedan kotar, Kotar Čakovec. Prvo je organizirano 10 općina sa sjedištima u Čakovcu, Prelogu, Maloj Subotici, Donjem Kraljevcu, Kotoribi, Domašincu, Murskom Središću, Štrigovi, Nedelišću i Lopatincu, koje su djelovale od 01.09.1955. godine. Potom je krajem 1955. godine organizirano sedam upravnih općina.

Uz općinu Prelog, općina Donji Kraljevec je bila najmanja po površini, ali je bila najgušće naseljeni prostor Međimurja. Sa 172 stanovnika na četvorni kilometar općina Donji Kraljevec je bila najgušće naseljeno područje tadašnje Hrvatske. Zanimljivo je da je još u lipnju 1955. godine u reorganizacijama komunalnog sustava bilo u Međimurju predviđeno ustrojiti 10 općina: Donji Kraljevec s 12.023 stanovnika i sjedištem u Donjem Kraljevcu. Činile bi je: Donji Kraljevec, Draškovec, Čukovec, Hemuševec, Goričan, Donji Hrašćan, Hodošan, Juraj u Trnju, Donji Pustakovec i Palinovec.

Izgradnja stambenih zgrada u Donjem Kraljevcu započela je 1957. godine. Početna sredstva je osigurao Stambeni fond Narodnog odbora  Općine Donji Kraljevec. Iduće 1958. godine dovršena je izgradnja te stambene zgrade u kojoj su bila 4 dvosobna stana. Izgradnju je pomogao i Sekretarijat za unutrašnje poslove. U zgradi su osigurani stanovi za policajce, te medicinsko osoblje. Odmah po otvaranju krenulo se u izgradnju još jedne takve zgrade za prosvjetne radnike i službenike. Odlukom NO Općine na raskršću putova za Goričan i Hodošan otvoren je kiosk u kojem se prodavao duhan, cigarete, novine i biljezi. Kiosk nije dugo radio. Naime, 1966. godine govori se da već dulje vrijeme stoji zatvoren. Novine po mjestu distribuirao je poštar.  U veljači 1964. godine osnovana je Mjesna zajednica Donji Kraljevec. Savjet mjesne zajednice imao je svoje odbore za komunalna pitanja, zdravstvo i socijalnu zaštitu i odbor za prosvjetu i kulturu. Donji Kraljevec je tada imao 1.536 stanovnika. Od toga broja 230 je bilo predškolske djece, 244 su bili učenici osnovne škole, a više od 100 djevojaka i mladića je bilo u obrtničkim školama, srednjoj školi ili je studiralo. Preko 220 mještana je bilo zaposleno u Donjem Kraljevcu, Čakovcu, Varaždinu, Zagrebu ili drugdje. Povoljan smještaj uz željezničku prugu i cestu omogućio je brzi razvoj mjesta. U mjestu je radila Zdravstvena stanica, Mjesni ured, Centralna osnovna škola, Poljoprivredna zadruga, Ugostiteljsko poduzeće “Jelen”, Metaloprerađivačko poduzeće “Proleter” i pogon “Čakovečkog mlina”. Uređenju mjesta pridavana je naročita pažnja. Uređivale su se zelene površine, površinska kanalizacija, mjesni park, gradili su se javni objekti.

Krajem šezdesetih godina 20. stoljeća Donji Kraljevec se sve više seli na prostor sjeverno od željezničke pruge. Uz industrijsku zonu,  tu je sagrađeno više od 50 privatnih kuća, modernih prizemnica. Izgradnja je bila posebice intenzivirana nakon asfaltiranja ceste za Hodošan. Oko mjesne zdravstvene stanice i zgrade Osnovne škole uređene su uzorne zelene površine.
U jednom putopisu objavljenom u lokalnom listu doslovno stoji: “Dođe li putnik na željezničku stanicu u Donjem Kraljevcu pomislit će da se radi o manjem gradiću, ili u najmanju ruku, o nekom turističkom mjestu: skoro novi motel s dosta velikom terasom, brojne lijepe kuće, nova zdravstvena stanica okružena prekrasnim parkom, moderna škola, skladišta, poslovne prostorije, nekoliko poduzeća i novi stambeni blok – daju Donjem Kraljevcu pravi gradski izgled. Uđe li se malo više u unutrašnjost ovog sela, slika je opet ista. Asfaltne ulice, lijepo uređene kuće, kiosci, nekoliko ugostiteljskih i obrtničkih radnji … sve to čini ovo selo privlačnim i lijepim”.

Prema popisu stanovništva obavljenom 1971. godine Donji Kraljevec je imao 1565 stanovnika. Od toga broja bilo je 751 muških i 814 ženskih. Živjeli su  u 433 domaćinstava. U mjestu je bilo 410 stanova. Ukupno je bilo zaposleno 388 ljudi, od toga čak 154 u inozemstvu. Mjesto je kompletno asfaltirano. Međutim, nedostajala je apoteka, pojavili su se problemi s opskrbom električne energije. Bilo je potrebno izgraditi i četvrtu trafostanicu, te rekonstruirati kompletnu nisko-naponsku mrežu. Ljudi su se žalili na slabu opskrbu, a dinamičan razvoj mjesta iskazao je potrebu izrade urbanističkog plana.
Iako je 1981. godine u Donjem Kraljevcu bilo popisano 1598 stanovnika, u samom mjestu ih je bilo puno manje. U zemlji tada ih je bilo 1446, što znači da su na radu u inozemstvu te godine bila 152 mještana.

U Domovinskom ratu stanovnici Donjeg Kraljevca potvrdili su svoje slobodarske tradicije. U 54. samostalnoj pješačkoj bojni borili su se Balun Dragutina Dražen, Đebi Franje Željko, Gosarić Stjepana Slavko, Herman Mije Željko, Horvat Ivana Srećko, Kardoš Mije Mijo, Kečkeš Stjepana Željko, Klemenčić Fabijana Drago, Kozar Andrije Ivan, Kramar Ivana Vladimir,  Logožar Franje Milorad, Malek Mije Ivan, Mati Franje Darko, Međimurec Ivana Branko, Mišćin Kreše Dubravko, Molnar Julija Adam, Šupljika Stjepana Bojan, Vlah Jurja Dražen i Vlahek Valenta Josip. Horvat Ivana Srećko, Sečan Ivana Franjo i Šupljika Stjepana Bojan su kao pripadnici 54. pješačke bojne bili uključeni u borbenu grupu 104. brigade.
Pripadnici 34. inženjerijske bojne bili su Balent Roka Stjepan, Benko Ivana Ivan, Blagus Ivana Vladimir, Blažeka Stjepana Andrija, Horvat Petra Franjo, Kancijan Stanka Dinko, Lončarić Ivana Marijan, Lončarić Slavka Drago, Pantelić Vojislava Saša, Patafta Josipa Robert, Pigac Vladimira Vlado, Šimić Pere Ivica, Štefok Pavla Pavao, Štefok Zlatka Željko, Šupljika Stjepana Damir, Šupljika Stjepana Željko, Višević Ive Petar i Vlah Franje Branko. U 15. križevačkoj brigadi bili su Lončarić Slavka Josip i Lončarić Slavka Milan.

U Odredu narodne zaštite bili su Čemerika Mije Antun, Habuš Vinka Mladen, Horvat Đure Josip, Hudak Dragutina Josip, Lisjak Vlade Ivan, Lončarić Josipa Dragutin, Sakač Ivana Vladimir, Smolek Mije Ivan, Zadravec Josipa Josip i Švorc Tome Branko.
U postrojbama MUP-a Čakovec borili su se Josip Andreić, Stanko Balent, Miljenko Belovari, Mladen Blažeka, Dragan Čevizović, Tihomir Dominić, Vladimir Glavak, Andrija Hegedušić, Mijo Jakšić, Alen Kovač, Dražen Kralj, Antun Mihoci, Andrija Pongrac, Franjo Šamarija i Milorad Šolaja.

U Donjem Kraljevcu je bio stožer obrane rejona donjeg Međimurja (prostor od Donjeg Kraljevca do utoku Mure u Dravu). Uz pripadnike Teritorijalne obrane u postrojbe su bili uključeni i lovci s tog područja. U rajonskom stožeru iz današnje Općine Donji Kraljevec bili su Franjo Kiš i Ivan Vuk. Pripadnici bivše teritorijalne obrane Čakovec bili su Gašparić Andrije Ivan, Hegeduš Franje Dragutin, Herman Mije Željko, Ilijaš Stjepana Antun, Kečkeš Josipa Željko, Kiš Franje Franjo, Klemenčić Fabijana Drago, Kolarić Ferdinanda Vladimir, Kovač Andrije Božidar, Kožnjak Ivana Branko, Kramar Mirka Božidar, Kramar Ivana Vladimir, Lipić Pavla Božidar, Logožar Franje Milorad, Magdalenić Stjepana Gordan, Mati Franje Darko, Runjak Josipa Vladimir, Sadiković Muzluma Mladen, Sečan Ivana Franjo, Šupljika Stjepana Damir, Tisaj Andrije Josip, Vlah Josipa Marijan, Vlahek Vladimira Miljenko, Vlahek Ignaca Zvonko i Zrna Pavla Vladimir.

Donji Kraljevec je jedino mjesto u općini koje je u posljednjih 30 godina bilježilo mali, ali stalni porast stanovništva. Rezultat je to gospodarskog razvoja i promišljene politike komunalnog opremanja mjesta. Donji Kraljevec je nesumnjivo stekao čvrstu poziciju centralnog naselja svoje mikroregije i postao privlačno mjesto za živjeti. Godine 1991. imao je 1653, a 2001. godine 1681 stanovnika.
Snažna investicijska politika u komunalni standard u posljednjih desetak godina posve je preobrazila Donji Kraljevec. To najbolje dokumentira sljedeća kronologija. Prvo je, nakon što je oformljena Općina Donji Kraljevec, uređena s kompletnom infrastrukturom stambeno-poslovna zona “Mali Zdenci”, te je izgrađeno tenisko igralište. Godine 1996./97. izvršena je plinofikacija mjesta, a 1998. izgrađen poslovni centar “Betaplast”, preseljene su općinske službe u novi prostor, te su izgrađene 3 trafostanice. Od 2001. do 2003. godine obavljena je sanacija i rekonstrukcija ulica, te je nastavljena gradnja kanalizacije. Industrijska zona “Sjever” formirana je 2002. godine. Tada je završena izgradnja sportske dvorane, te pokrenuta inicijativa za samostalnu osnovnu školu u Donjem Kraljevcu.

ELEKTRIFIKACIJA

Do svršetka II. svjetskog rata električnu su struju imala tek poneka mjesta  u Međimurju. Ako se izuzmu lokalne elektrane u Čakovcu 1893., Kotoribi 1900., Murskom Središću, odnosno Peklenici 1923., Prelogu 1925. izmjenična je struja iz hidroelektrane Fala kod Maribora u Međimurje stigla 1932. godine. Iste je godine takvu struju dobio Čakovec, a tek 1938. Mursko Središće, 1939. Prelog, te mjesta oko Čakovca.
Sustavna i intenzivna elektrifikacija Međimurja započela je1946. godine elektrifikacijom Donjeg Kraljevca. Elektrifikaciju su svugdje, pa i u Donjem Kraljevcu, organizirali mjesni odbori za elektrifikaciju. Odbori su imali zadaću, prikupiti novac, ishoditi potrebnu dokumentaciju, nabaviti potrebni materijal, angažirati izvođače radova (zidare za građevinske radove i električare za elektromonterske), te organizirati dobrovoljni rad. Tajnik Elektrifikacijskog odbora u Donjem Kraljevcu bio je Josip Gosarić. On je 24. srpnja 1946. godine potpisao ugovor o gradnji trafostanice. Građevinske radove na trafostanici prema projektima “ELPOHA” izveo je zidarski poduzetnik Ignac Jurinec iz Čakovca.
Prva značajnija rekonstrukcija niskonaponske mreže u mjestu obavljena je 1966. godine. Tada je započela realizacija ranije planirane izgradnje nove trafostanice. Kasnije, u programima mjesnog samodoprinosa redovito su se nalazili potrebe za rekonstrukcijom ili proširenjem  električne mreže. To je osobito postalo aktualno snažnim razvojem industrije.

ASFALT

Tijekom jeseni 1965. godine asfaltirana je međunarodna cesta Letenye – Čakovec u dužini od 23,5 kilometra. Bila je to jedina neasfaltirana dionica na međunarodnoj cesti koja je spajala Baltičko i Jadransko more. Asfaltiranje te ceste izazvalo je “međimursku asfaltnu groznicu” tijekom koje je u idućih nekoliko godina gotovo nestalo makadamskih cesta u Međimurju.

POŠTA

pošta matične pošte u Donjem Kraljevcu još 17. srpnja 1902. godine osnovana je pošta u Draškovcu.
Telegraf  je na pošti u Donjem Kraljevcu instaliran 9. veljače 1919. godine, a telefon je instaliran 1. svibnja 1934.
Između dva svjetska rata u skladu s ukupnim administrativno-političkim ustrojem Kraljevine SHS, odnosno Kraljevine Jugoslavije organiziran je i poštanski ustroj. Državna pošta sa sjedištem u Čakovcu pripadala je pod nadležnost poštansko-telegrafske direkcije u Ljubljani. Ugovorne pošte bile su u Donjem Kraljevcu i Draškovcu, također pod upravom Ljubljane. Od 1931. kako se mijenja teritorijalni ustroj zemlje, mijenjaju se nadležnosti poštanskih središta. Međimurske pošte potpadaju pod upravu poštansko-telegrafske direkcije u Zagrebu.
Pošta u Donjem Kraljevcu je 1938. godine imala status ugovorne pošta. Naime, u Međimurju su status državne pošte imale samo pošte u kotarskim središtima  Čakovcu i Prelogu.
Za mađarske okupacije 1941. – 1945. na prostoru današnje općine Donji Kraljevec radila je jedino pošta u Donjem Kraljevcu.

Godine 1963. uređen je novi poštanski ured. Uvedena je direktna telefonska linija Donji Kraljevec – Varaždin, a instalirana je i teleprinterska linija Donji Kraljevec – Varaždin. Krajnji cilj bio je montaža automatske telefonske centrale. U normalni rad automatska telefonska centrala u Donjem Kraljevcu puštena je 20. prosinca 1968. godine. Montirana je u zgradi mjesne pošte. Bila je kapaciteta 100 brojeva i na nju su vezani i neki pretplatnici iz Preloga. Do toga časa na pošti u Donjem Kraljevcu bilo je vezano samo oko sedamdesetak brojeva iz Preloga i Donjeg Kraljevca.

VODOVOD I KANALIZACIJA

Čak 360 domaćinstava je već u travnju 1984. godine sklopilo ugovor s Mjesnom zajednicom Donji Kraljevec o sufinanciranju izgradnje vodovodne mreže. Problem je bio participacija staračkih domaćinstava kojih je tada bilo oko 70, ali i drugih koji nisu bili spremni ući u takvu investiciju.  Tijekom 1984. godine u mjestu je izgrađeno 1725 metara primarne vodovodne mreže i 7660 metara sekundarne mreže. Do kraja 1986. godine u Donjem  Kraljevcu na javnu vodovodnu mrežu bila su priključena 303 domaćinstva i 7 ustanova i industrijskih pogona. Međutim, stvorene su sve pretpostavke da se otvaranjem novih ulica širi primarna vodovodna mreža u mjestu, te da se svi stanovnici mogu priključiti na javni vodovod.
Tijekom 1992. godine završen je dobar dio poslova na izgradnji kanalizacijske mreže u mjestu. Veliki dio poslova obavila je komunalna grupa tadašnje Mjesne zajednice Donji Kraljevec. Tada je bilo postavljeno oko 4500 metara kanalizacijskih cijevi. Sredinom srpnja 2003. godine nastavljeni su zamašni radovi na gradnji modernog kanalizacijskog sustava. Do kraja godine okončani su radovi na sva tri kanalizacijska kolektora. Ostaje nakon toga gradnja kanalizacijske mreže po ulicama: Grobljanska, Dravska, Braće Radića i Frankopanska, te gradnja pročistača otpadnih voda.

GROBLJE

Do kraja 18. stoljeća groblje je u Donjem Kraljevcu bilo oko kapele na prostoru koji i danas mještani zovu “Cintor”. Po naredbi cara Josipa II.  izdanoj 1782. godine groblja su se morala urediti izvan mjesta. Današnje groblje uređeno je na istočnoj strani mjesta na mikrotoponimu zvanom “Gorica”. Na groblju se pokapaju samo stanovnici Donjeg Kraljevca. Nova mrtvačnica izgrađena je 1958. godine, a značajniji zahvat na uređenju mjesnog groblja izvršen je 1965. godine. Novo groblje otvoreno je 1995. godine.


UREĐENJE MJESTA

Uređenju mjesta oduvijek se pridavala velika pozornost. Odmah nakon završetka II. svjetskog rata Donji Kraljevec je dobio električnu struju. Već sredinom šezdesetih godina 20. stoljeća učestale su vijesti o dobro održavanim zelenim površinama u Donjem Kraljevcu. Kada je Međimurce zahvatila asfaltna groznica, Donjokraljevčani su među prvima u našem kraju imali sve svoje ulice asfaltirane. Već krajem sedamdesetih godina bilo je važno imati dovoljno telefonskih priključaka. Čim je izgradnjom magistralnog vodovoda od Preloga do Hodošana otvorena mogućnost izgradnje javne vodovodne mreže u mjestu, rukovodstvo Donjeg Kraljevca je animiralo svoje građane i od tada se u mjestu pije i koristi zdrava voda. Plin je u mjestu uveden 1996. godine. Kontinuirano se vodi briga o posljednjem počivalištu mještana. Izgrađena je mjesna tržnica. U mjestu se grade nogostupi, a u rujnu 2003. godine u tijeku su bili intenzivni radovi na uređenju samog središta mjesta. Uz proširenje prometnica izgrađeni su  i nogostupi. Potpuno je rekonstruiran dio Kolodvorske ulice, te dio Ludbreške ulice do crkve. Prije uređenja obnovljene su instalacije komunalne infrastrukture. Promišljena komunalna politika rezultirana je u visokom standardu života u Donjem Kraljevcu.

GOSPODARSTVO

Osnova gospodarskog života nekada je u Donjem Kraljevcu bila poljoprivreda. Ljudi su se bavili poljodjelstvom i uzgajali stoku i konje. Gusta naseljenost i nedostatak zemlje već su krajem 19. stoljeća uzrokovali odlazak ljudi na rad u druge sredine i u druge zemlje. Oni pak koji su  ostali u mjestu bavili su se poljoprivredom, obrtom, trgovinom, neki su završili škole i zaposlili se u državnoj ili lokalnoj administraciji, školstvu, zdravstvu ili su se jednostavno zaposlili u državnoj službi ili kod privatnih poduzetnika. Između dva svjetska rata u mjestu je postojala “Hrvatska seljačka zadruga u Donjem Kraljevcu” registrirana 1933. godine. Zadruga je 1940. godine promijenila naziv u “Kreditna hrvatska seljačka zadruga u Donjem Kraljevcu” s neograničenim jamstvom. Obitelj Matić imala je veliki mlin, koji je radom započeo još 1906. godine. Nakon II. svjetskog rata intenzivirana je poljoprivredna proizvodnja u državnom sektoru, a ozbiljan industrijski razvoj Donjeg Kraljevca započeo je krajem šezdesetih godina 20. stoljeća. On je postao osobito snažan nakon što je 1978. godine donesen Provedbeni urbanistički plan industrijske zone u Donjem Kraljevcu.

POLJOPRIVREDA

Nakon rata trebalo je prehraniti stanovništvo pa je poljoprivreda dobila važnu ulogu u društvu. Odmah se krenulo u provedbu agrarne reforme. Zemljišni maksimum u privatnom vlasništvu od 30 hektara 1952. godine smanjen je na 10 hektara. Zemljište dobiveno agrarnom reformom dijelom je dodijeljeno bezemljašima, a od drugog dijela formirana su državna poljoprivredna gospodarstva. Bio je to početak stvaranja društvenog sektora u poljoprivredi. U Međimurju je agrarnom reformom dobiveno malo zemlje. Od toga dio su dobili siromašni seljaci, a dio je poslužio za formiranje gradskih, rejonskih i tvorničkih ekonomija. Usporedno s tim ekonomijama u Međimurju su osnivane i seljačke radne zadruge (SRZ). Država je poticala osnivanje seljačkih radnih zadruga, te ih je u Međimurju 1948. godine bilo čak šezdesetak. Članovi SRZ-a bili su uglavnom siromašni seljaci, a unijete zemljišne površine nisu bile dovoljne za normalno poslovanje. Proširivanje zemljišnih površina obavljalo se preoravanjem seoskih pašnjaka i privođenjem obradi do tada neobrađenog zemljišta. Početkom pedesetih godina ukinute su gradske i tvorničke ekonomije a njihove su se obradive površine pripojile zemljištu SRZ-a. Jačanje SRZ-a imalo je za posljedicu izgradnju brojnih gospodarskih objekata i niza zadružnih domova po međimurskim selima. Masovno su se preoravali seoski pašnjaci, a počeli su se izvoditi prvi melioracijski radovi kako bi se močvarna i plavna područja privela poljoprivrednoj obradi.

Nakon 1951. godine započeo je proces dokidanja SRZ-a i formiranja općih poljoprivrednih zadruga (OPZ). Unijeto privatno zemljište u SRZ-ima vraćeno je vlasnicima, a od preostalog dijela koji je bio društveno (državno) vlasništvo osnivaju se ekonomije pri općim poljoprivrednim zadrugama. Na društvenom zemljištu osnovana su poljoprivredna poduzeća. Pedesetih godina u poljoprivrednoj proizvodnji u Međimurju još se uglavnom koristi stoka i ljudski rad. Malo je mineralnih gnojiva, a još manje zaštitnih sredstava. Proizvodnja je na niskoj razini. Postupno se napušta proizvodnja povrća i prelazi na žitarice, krmno bilje, te na proizvodnju mlijeka i svinjskog mesa. Preoravaju se i zadnji preostali pašnjaci. U Međimurje na rad dolaze i prvi poljoprivredni stručnjaci, te se osnivaju zadružni i poslovni savezi. Međutim, ostvareni proizvodni rezultati bili su vrlo skromni. U društvenom sektoru poljoprivrede u 1957. godini u Međimurju je proizvedeno 30 do 50 posto manje pšenice, kukuruza ili mlijeka  nego na društvenim gospodarstvima u Slavoniji.

Takve prilike niske i neracionalne proizvodnje dovele su do spoznaje da se napredak može ostvariti jedino koncentracijom sredstava i stručnjaka. Početkom 1959. godine započeo je proces integracije poljoprivrednih poduzeća u Međimurju.  U tom procesu  Poljoprivrednoj zadruzi u Donjem Kraljevcu 1963. godine pripojene su zadruge u Palinovcu, Hodošanu, Draškovcu i Goričanu. U zadruge se uvode agrotehničke mjere, a umjesto svaštarenja ne samo u poljoprivredi, prelazi se na proizvodnju triju osnovnih kultura: pšenice, kukuruza i krmnog bilja. U stočarstvu postupno se napušta proizvodnja mlijeka, a intenzivira se tov goveda. U Poljoprivrednu zadrugu u Donjem Kraljevcu bilo je 1957. godine učlanjeno 260 domaćinstava, a broj članova je bio u stalnom porastu. Zadruga je imala stočarski i ratarski ogranak. U 1956. godini je ostvarila dobit u iznosu od milijun dinara. Još 1954. u poljoprivrednoj proizvodnji koristila su se umjetna gnojiva i započela je sustavna nabava poljoprivrednih strojeva. Predsjednik Poljoprivredne zadruge u Donjem Kraljevcu  bio je godinama do integracije 1964. godine  Josip Ružić  Strelčanov. Javljaju se novi interesi i nove kulture. Mnogi seljaci su započeli uzgoj duhana sorte “burley”, Postignuti su dobri rezultati.

Poljoprivredna zadruga Donji Kraljevec je započela uzgoj 18.000 komada kanadskih topola. Seljaci su također počeli njezinu sadnju na rubovima svojih livada. U selu je duže vrijeme djelovala sekcija “Mladi zadrugar” koja je oformljena na inicijativu Poljoprivredne zadruge. Zadruga im je dala 4 jutra oranice na kojoj su zasadili kukuruz i šećernu repu.

Poljoprivredna je zadruga početkom listopada 1958. godine upravne prostorije preselila u novoadaptirane prostore Vatrogasnog doma i Kino dvorane. Za potrebe svojih stočnih jedinica zadruga je 1958. godine nabavila mlin čekičar. Tov svinja postao je na tržištu vrlo atraktivan. Zadruga je zbog toga nabavila 30 komada krmača pasmine “jorkšir”, a u planu je nabava još 30 krmača. Iste godine je izgradila novi štagalj za potrebe svoje mehanizacije. Mnogo toga se poduzimalo u cilju razvoja i unapređenja stočarstva u Donjem Kraljevcu. U utorak, 10. studenoga 1959. godine održan je veliki stočni sajam. Bilo je prodaji izloženo preko 250 krava i junica. Sajam je snimala ekipa tadašnje RTV Zagreb za “Emisiju za selo”.

Početkom šezdesetih godina bilo je opće mišljenje da Kraljevčani uzgajaju najbolje vrste kvalitetne stoke. Zaslugu za to imala je osobito Poljoprivredna zadruga. Tih godina u kooperaciji i na ekonomijama Poljoprivredne zadruge Donji Kraljevec tovilo se oko 10.700 komada kvalitetnih svinja. Poljoprivredna je proizvodnja u mjestu uzela veliki zamah i zajedno s obrtom i trgovinom znatno utjecala na povećanje nacionalnog dohotka. Npr. nacionalni dohodak za 1959. bio je za 7,7 % veći od onoga u 1958. godini. Postizani su sve bolji rezultati u poljoprivredi općine. Općina Donji Kraljevec slovila je kao izraziti poljoprivredni kraj. Još 1960. godine obavljen je takozvani popis poljoprivrede. U Donjem Kraljevcu bilo je tada 324 gazdinstava koja su  koristila  724  hektara  obradivih  površina,  od  toga 393 hektara oranica i vrtova. U selu je bilo 308 grla radne stoke, te 343 krava i steonih junica. Bilo je kod individualnih poljoprivrednih proizvođača i 29 krmača za priplod.

Pripajanjem 1963. godine poljoprivrednih zadruga iz Hodošana, Goričana, Draškovca i Palinovca Poljoprivrednoj zadruzi Donji Kraljevec, stvoren je snažni zadružni kolektiv. Nova zadruga imala je 500 jutara obradivih površina koje je obrađivala suvremenim agrotehničkim sredstvima. Pored ostalog postizani su veliki uspjesi u kontrahiranju svinja.
Poljoprivredna zadruga nije bila samo tvrtka preko koje je organizirana poljoprivredna proizvodnja, pa čak i dio društvenog i javnog života Donjeg Kraljevca, već i mjesto različitih gospodarskih inicijativa koje ponekad imaju malo veze s poljoprivredom. Od ranije u  sklopu zadruge radio je “Elektro-mlin” Donji Kraljevec, a Poljoprivredna je zadruga iznjedrila 1956. godine košaračko proizvodno poduzeće “Međimurje” Donji Kraljevec, te 1958. “Zadružno poduzeće za preradu mlijeka i drvnih proizvoda” Donji Kraljevec i “Zadružnu pekaru” Donji Kraljevec.  Pojavilo se i mišljenje da se pogon Tekstilne industrije Prelog iz Preloga preseli u Donji Kraljevec. Čako je oformljena je kotarska komisija koja će izraditi elaborate o opravdanosti investiranja u prelošku tekstilnu tvornicu u Prelogu.