Župa Draškovec: najava 17. župne biciklijade u Križovec, Izlet u Baranju i Srijem te novi 39. broj Nedjeljnog liturgijskog listića – Godina XII

NAJAVA ZA 17. ŽUPNA BICIKLIJADA U KRIŽOVEC

U nedjelju 01.10.2017. godine na poticaj župnika Matije Vonića i u organizaciji Župe sv. Rok Draškovec održat će se 17. Biciklijada Župe Draškovec.
Sam polazak je u 13 sati ispred crkve sv. Roka u Draškovcu te u 13:15 ispred crkve Marije Magdalene u Donjem Kraljevcu gdje će uz pratnju redara slijediti vožnja do Križovca.


39. broj Nedjeljnog liturgijskog listića

Iz tiska je izašao novi :39. Broj Nedjeljnog liturgijskog listića ŽUPE SVETOG ROKA- DRAŠKOVEC

U njemu možete pročitati:

39_2017

 

– Najnoviji raspored sv. misa,
– Iz života naše župe,
– Redovni godišnji doprinos za župne potrebe


BARANJA I SRIJEM

Na stazama našega života postavljeni su nama dragi ljudi koji nas susreću osmjehom i toplim srcem. Bogu smo zahvalni za njihovu prisutnost u našem životu. Tako je bilo i na našem hodočašću po Baranji i Srijemu. Puno topline a i divnih susreta te idealno vrijeme učinilo je ovo naše putovanje posebnim.

Krenuli smo u subotu (23.09.2017.) u ranim jutarnjim satima put Slavonije,praćeni pjesmama slavonskih izvođača,atmosfera se polako približavala do topline srca. Zaigra nam srce na samu pomisao širokih Slavonskih ravnica i iskrenog i širokog srca naših Slavonaca. Divni su to ljudi u kojima ima mnogo ljubavi za svoju Domovinu i za Hrvatski rod,ali skršeni,slomljeni neshvaćanjem od drugih ljudi tiho svoju bol potiskuju u sebe.

Kao što veli pjesma :

Rušili su bagrem stari
ispod kojeg sam te ček o
i ljubav su srušit htjeli
ništa nisam, nisam rek o
ništa nisam, nisam rek o.

Danas kad se sjetim oca
kako tužan konje gleda
jasne su mi one riječi
i njegova kosa sijeda
i njegova kosa sijeda
Nemoj sine protiv Boga,
nisu tvoji takvi bili
ma najteže kad je bilo,
i suzu su svoju krili
i suzu su svoju krili.

(Krunoslav Kićo Slabinac- Nije moja duša prazna)

Na našem putu vodio nas je Ivica Galeković,a za upravljačem busa sjedio je naš Josip,Slavonac iz Ivankova. U autobusu je putovalo 78 vjernika naše župe a i nekolicina iz drugih nama susjednih župa. Duhovna pratnje je bio naš župnik Matija.

ERGELA LIPICANACA-Naš susret sa Slavonijom počeo je na ergeli ponosne pasmine lipicanaca u Đakovu.Kroz jahaonu i štale proveo nas je vodič.Ergela u Đakovu osnovana je 1506. godine, najstarija je Ergela u Europi sa dugom tradicijom uzgoja konja na tom području.Prvi zapisi o konjima spominju se 1374. godine, kada se u Đakovu vjenčao bosanski ban Tvrtko sa bugarskom princezom Doroteom, te biskupu koji ih je vjenčao darovao 10 arapskih kobila i jednog pastuha. Godinom osnutka smatra se 1506. godina, za vrijeme biskupovanja Mije Kesarića.Uzgojno-selekcijski rad lipicanske pasmine konja u Đakovu, a time i u Hrvatskoj, datira od 1806.g. kada su rasplodna grla ove pasmine zbog ratnih opasnosti preseljena iz Ergele Lipica u ergelu Đakovačke biskupije.Godine 1854. biskup Strossmayer nabavlja iz Ergele Lipica 7 kobila i jednog pastuha.Godine 1972. Ergelu posjećuje engleska kraljica Elizabeta II. sa obitelji.
Jedan od simbola Đakova uz katedralu i manifestaciju “Đakovački vezovi” su i konji lipicanci, a đakovačka ergela lipicanaca jedna je od najstarijih ergela u Europi. Broji oko cca 180. Đakovačka tradicija uzgoja konja može se doživjeti na dvije njene lokacije ( Pastuharna i Ivandvor ).Državna ergela lipicanaca 2006. obilježila je svoj veliki jubilej, 500 godina Ergele Đakovo( 1506 – 2006. ) i 200 godina uzgoja konja lipicanaca ( 1806 – 2006. ). Godine 2006. osim svoje uzgojno-selekcijske zadaće, pokreće niz aktivnosti usmjerenih ka turističkom tržištu od kojih je najznačajnija izgradnja najveće zatvorene jahaonice u Hrvatskoj i sveukupno uređenje prostora Pastuharne i Ivandvora.

ĐAKOVAČKA KATEDRALA:Današnja katedrala, bazilika Sv. Petra, sagrađena je u neogotičko-romanskom stilu. Biskup Josip Juraj Strossmayer ju je počeo graditi 1866. godine u 52. godini života i 16. godini biskupske službe. Gradnja je trajala punih 16 godina (do 1882. godine), od toga 4 godine vanjski građevinski radovi, a 12 unutrašnje uređenje katedrale. Za gradnju katedrale potrošeno je 7.000.000 komada opeke koja je pečena u Đakovu. Kamen je dopreman iz Istre, Mađarske, Austrije, Italije i Francuske. Projektanti katedrale su bili arhitekti iz Beča Karlo Rősner i Fridrich Schmidt. Unutrašnje uređenje je povjereno njemačkim slikarima koji su živjeli u Rimu, ocu i sinu Alexandru-Maximilianu i Ludwigu Seitzu. Katedrala ima 7 oltara, a krase ju 43 fresko slike, 31 kip i 32 reljefa, te orgulje sa 73 registra, tri manuala i 5.486 svirala.Đakovačka biskupija je kroz svoju 760 godišnju povijest imala 62 biskupa. U gradu još i danas postoje brojni dokazi njihova djelovanja. Biskup Patačić 1706. godine obnavlja ergelu.Godine 1773. Đakovo postaje središte sjedinjenih biskupija Bosansko-đakovačke i Srijemske koje obuhvaćaju sve sjeveroistočne hrvatske krajeve.

ĐAKOVAČKI VEZOVI:Đakovački vezovi su tradicionalna međunarodna smotra folklora koja traje 2 tjedna, a završava prve srpanjske nedjelje. To je praznik cijelog tog kraja, kada ulicama na kolima ukrašenim cvijećem prolaze brojne folklorne skupine, pleše se po gradskim trgovima, bira najljepša nošnja. Istodobno se na hipodromu na ergeli održavaju konjička natjecanja u preskakanju prepona, vožnji dvoprega i četveroprega itd. Osim toga tu se održavaju susreti hrvatskih kritičara, otvaraju likovne izložbe, održavaju razni koncerti i drugi zabavni programi te priređuju brojna kulinarska natjecanja.

KOPAČKI RIT: Nakon divnih slika i doživljaja u Đakovu “preplivali” Dravu, tj. “Sulejmanovim mostom” smo stigli u Baranju.
Kopački rit-Ime je dobio prema istoimenom selu koje se nalazi na rubu parka, od mađ. “kopacs” = kopča i “rét” = močvarna livada. Mađarska riječ kopács također označava predmet koji je raskovan, odnosno razbijen na manje cjeline, što sliči razbijenim cjelinama (šume, tršćaci, jezerca…) u ritu.Pogledali smo kratki film o Kopačkom ritu.
Kopački rit je jedna od najvećih fluvijalno-močvarnih nizina u Europi. Ovo područje tijekom godine značajno mijenja svoj izgled, ovisno o intenzitetu plavljenja, pretežno iz Dunava, te mnogo manje iz Drave. Najveće je rastilište i mrijestilište slatkovodne ribe u Podunavlju i najvažniji ornitološki rezervat u Hrvatskoj. U njemu se svake godine gnijezdi oko 140 vrsta ptica, a velika bioraznolikost od 2000 bioloških vrsta odraz je bogate flore i faune parka. Dijelovi kopna i ritskih voda čine vrlo složen mozaik, a njihov oblik i funkcija u datom trenutku ovise o količini nadošle vode. Kanali su veza između toka Dunava i Drave, a postoji i splet kanala koji čine vodene veze unutar rita.
Kopački rit uvršten je i u listu ornitološki značajnih područja – IBA (Important Bird Area), a nominiran je i za uvrštenje u UNESCO (Svjetska prirodna baština).Vožnja brodom je bila lijepi doživljaj a i stručni vodič nas je informirao o svemu značajnom za Kopački rit.

VIDIKOVAC: Na vidikovcu iznad sela Karanac bacili smo pogled na Baranju,a ujedno i okušali se u branju grožđa.

KARANAC:(mađ. Karancs, narodski i zastarjelo Karanča), naselje u Općini Kneževi Vinogradi, Osječko-baranjska županija.
Kolonizacija Nijemaca u ove krajeve počela je također za vrijeme Leopolda I. u 17. stoljeću, a nastavila se pod vladavinom Josipa I., Karla VI., Marije Terezije i završila se vladavinom Josipa II. kada je dostigla vrhunac.
Po završetku prvog svjetskog rata 1918. godine u Karanac se doseljavaju Srbi iz mađarskog dijela Baranje.Po završetku drugog svjetskog rata u njemačke (švapske) kuće se naseljavaju kolonisti iz Dalmacije, Međimurja i Banije.
Od 1953. godine se naseljavaju Hercegovci.
Od 1961. godine se naseljavaju Srbi iz Bosne.
Ulica zaboravljenog vremena-Ulica je sve ovo vrijeme rasla kako bi Vam se danas pokazala u punom sjaju. Sastoji se od ukupno sedam starih ambara u kojima su smještene lončarska, stolarska i bačvarska radionica, tkalačka radionica, brijačnica i gostionica “Pod kruškom”.

BELI MANASTIR-Ime Monostor odnosi se na nekadašnji samostan (manastir) Sv. Mihajla izgrađen u blizini Branjina vrha. Kasnije se ime počelo rabiti za čitavo naselje.
Postoji namjera promjene naziva u Sveti Martin, jer je Beli Manastir kao naziv nametnut oko 1923. godine, te ga se smatra posrbljenim nazivom.
Ravnatelj Državnoga arhiva u Osijeku Stjepan Sršen smatra prikladnijim nazive koji ukazuju na baranjsko zemljopisno porijeklo, te prjedlaže nazive, “Sveti Martin Baranjski, Baranjski Martin ili pak Martingrad, Samostangrad, te napokon kao simbol cijele Baranje – Baranjagrad”. Župnik nas je lijepo dočekao i onoliko koliko je znao rekao nam o crkvi svetog Martina. Susreli su se i naši Međimurci sa onim davno odseljenim Međimurcima u Baranju. Susret je bio divan i ispunjen razgovorom “po međimurski”.
VUKOVAR-Grad Vukovar je stari barokni grad na Dunavu, najpoznatiji po strašnim razaranjima tijekom Domovinskog rata. Do danas je u najvećoj mjeri obnovljen no povijest Vukovara seže mnogo dalje, u početak 13. stoljeća.U sačuvanim pisanim dokumentima Vukovar se spominje već početkom 13. stoljeća kao Volko, Walk, Wolkov, odnosno hrvatski Vukovo. Ime Vukovo nosio je do 14. stoljeća.Od 14. stoljeća sve je više u uporabi pomađareni naziv Vukovar. U to je vrijeme Hrvatska u državnopravnoj zajednici s Ugarskom. Vukovar, kao i susjedni Ilok, u tom su razdoblju čuvari hrvatskog identiteta u dunavsko-savskom međurječju.
Osamostaljenjem Hrvatske 1991. godine došlo je do otvorene agresije Srbije na Vukovar i Hrvatsku. Nakon što je većina srpskog stanovništva (sva srpska djeca) pobjegla iz grada, počela je bitka za Vukovar, u kojoj su hrvatske snage branile grad protiv vojske JNA, srpskih četničkih i drugih paravojnih postrojba i srpske vojske, koja je imala golemu premoć u ljudstvu i tehnici. Srpsko je granatiranje sravnilo grad sa zemljom. Nakon tri mjeseca ogorčenih borba, Vukovar je 18. studenoga 1991. godine pao u srpske ruke.
U agresiji na Vukovar 1991. godine, JNA i srpske paravojne postrojbe ubile su najmanje 1.739 osoba.Nakon oslobodilačkih akcija u drugim krajevima Hrvatske 1995. godine, počeli su pregovori o povratku Vukovara pod hrvatsku vlast. Lokalna je samouprava u Vukovaru počela djelovati sredinom 1997. godine.

POKRAJ KRIŽA NA DUNAVU: Vodič nam je pričao o strahotama koja su prošli stanovnici,Hrvati u ovome gradu za vrijeme srbočetničke okupacije. Izmolili smo jedan Očenaš za sve pokojne branitelje  i zamolili Boga neka BLAGOSLOVI I OVAJ “falaček” NAŠE ZEMLJE HORVATSKE.

PRENOĆIŠTE– Prenoćili smo u blizini Vinkovaca. Odmorni i spremni za drugi dan našeg boravka u Slavoniji. Započeli smo svoje razgledavanje u Iloku.

ILOK-je grad u Hrvatskoj koji administrativno pripada Vukovarsko-srijemskoj županiji.
Najpoznatiji gospodar grada je Nikola Iločki (1410.-1477.), koji je bio kralj Bosne od 1471. do svoje smrti. Kao gospodar imanja naslijedio ga je sin Lovro (1459.-1524.)
Franjevci se u Iloku zasigurno nalaze u prvoj polovici 14. stoljeća kada je izgrađeno zapadno krilo samostana, a franjevačka crkva Uznesenja Marijina građena je 1349. godine. Nikola Iločki ju je obnovio i dogradio poslije smrti sv. Ivana Kapistrana (1386.-1456.), koji je umro u Iloku 23. studenog 1456. Svoj današnji izgled crkva je dobila temeljitom neogotičkom obnovom izvedenom početkom 20. stoljeća prema projektima Hermana Bolléa.
Domovinski rat-Velikosrpski mediji ratnu psihozu u Iloku počeli su podgrijavati još u travnju 1990., optužujući demokratski izabranu hrvatsku vlast da tobože oskvrnjujući srpske grobove “juriša na mrtve Srbe”. Evociranje slika iz NDH i propovijedanje tobožnje srpske “ugroženosti”, postaju svakodnevne političke izjave.
Ono što su Srbi po Iloku i selima činili, uglavnom su činili prema instrukcijama koja su dobivali iz Bačke Palanke, s lijeve obale Dunava. Svaki incident koji bi se dogodio, bio je “potpisan” uglavnom rukopisom istog naručitelja. “Metode koje su primjenjivali bile su svakakve”, po riječima Dragana Puškarića, “od verbalnih uvrjeda do guranja uginulih životinja u torbe zaposlenim radnicama u tvornici Itexu”. Nakon što su nadrasli, odnosno “prevazišli” vlastite metode verbalnih i inih, niskih pritisaka i objeda Hrvata, u davanju uputa domaćim Srbima Bačkoj se Palanci pridružio i Šid. Zajednički su uveli novu metodu – počeli su zveckanjem oružja.No, tek je u travnju 1991., nakon četničkog skupa u Jagodnjaku, bilo posve jasno da je rat na pomolu. Milan Paroški već je tada Hrvatima dao do znanja što ih čeka: “One koji kažu da ovo nije srpsko možete ubiti kao kera kraj tarabe”. Dana 8. srpnja 1991. JNA napada policijsku ophodnju MUP-a Iloka i ubija policajca Gorana Stipka, a 9. srpnja srpski teroristi napadaju Aljmaš i Ilok. Obrana se u gradu dobro organizirala za što velike zasluge među ostalima nosi i Petar Čobanković. JNA 27. srpnja granatira Ilok, u napadu je ranjeno četvoro pripadnika Zbora narodne garde. Pripadnik Tigrova Zoltan Hadrava uništava tenk JNA. Na zaravan kod Iloka 30. srpnja 1991. stiže jaka tenkovska jedinica JNA (oko 50 tenkova). Nakon toga 2. kolovoza iz Iloka i okolnih sela iseljava većina žena i djece.
Nakon Operacije Bljesak i Oluje, Srbi koji su pred hrvatskom vojskom – unatoč pozivima dr. Franje Tuđmana da ne napuštaju svoje domove – pobjegli iz Zagore, Banovine, Like i Korduna doselili su se tada u istočnu Slavoniju, pa tako i u Ilok. Uslijedili su karakteristični četnički zulumi. Upadanje u tuđe kuće, tjeranje pravih vlasnika, uništavanja, prijetnje, provokacije, mlaćenja, ubojstva.
Prognani Hrvati na povratku su pronašli porušene, opljačkane i opustjele domove. Dana 15. siječnja 1998. završena je mirna reintegracija hrvatskoga Podunavlja.
Ilok su zbog zasluga u stvaranju hrvatske države odlikovale udruge proizašle iz Domovinskog rata. U kolovozu 2006. predstavnicima grada Iloka uručeno je Priznanje gradu junaku Domovinskog rata. Priznanje su uručili predsjednik Hrvatskog generalskog zbora general Marinko Krešić i Mladen Pavković, predsjednik UBIUDR.

ILAČA-U naselju trenutačno živi oko 1000 stanovnika.Nakon Domovinskog rata selo se uglavnom obnovilo. Ilačka djeca školuju se u osmogodišnjoj osnovnoj školi koja je u selu, a potom odlaze u srednju školu u Vinkovce, Vukovar ili pak neki drugi grad. Autobusne veze s gradom su i dalje slabe. U selu postoje i dvije crkve – župna crkva Sv. Jakova i marijansko svetište Gospe “na Vodici”, čije štovanje je odobrio biskup Strossmayer. Za istaknuti je svakako i godišnja proslava svetkovine Velike Gospe, koja u Ilači svake godine okupi desetak tisuća vjernika iz Hrvatske i inozemstva.
SVETA MISA-Na mjestu ukazanja BDMarije, “na vodici” imali smo svetu misu na kojoj su sudjelovali i vjernici Ilače i vjernici iz Lonjice,župa Brckovljan i naravno naši župljani. Na kraju mise nam se pridružio i domaći župnik. Toga dana je bila i sveta misa u župnoj crkvi svetog Jakova i sjećanje da je toga dana je Ilača pala u četničke ruke.Narod je krenuo u izbjeglištvo.
Nakon svete mise i susreta sa Ilačanima krenuli smo put Aljmaša. Još jednom smo prošli kroz Vukovar i kroz Borovo.Vozili smo se i kraj stratišta Ovčara. U Borovu smo vidjeli i spomenik poginulim redarstvenicima,a i srpski spomenik palima u II svjetskom ratu za “otadžbinu”.

ALJMAŠ– je selo u općini Erdut, smješteno na desnoj obali rijeke Dunav, na obroncima Čvorkovca, na nadmorskoj visini od 93 m. U 260 domaćinstava živi 645 stanovnika (2001.) Dijelovi naselja su zaseoci: Aljmaška Planina i Ušće. Stanovništvo se većinom bavi poljoprivredom, ali i građevinarstvom, ugostiteljstvom, trgovinom i turizmom.Crkva Gospe od Utočišta, s kipom Majke Božje, izgrađena je 1864. godine, no ona je sravnjena do temelja u Domovinskom ratu. Na mjestu stare izgrađena je nova crkva, kao moderno arhitektonsko zdanje. Ovo nije bila prva crkva. Naime prvo naselje i crkva izgrađeno je na lokaciji zapadno od sadašnjeg sela. Naselje zvano kao Selište. Stariji stanovnici Aljmaša još i danas to područje zovu Selište. Ovo naselje zajedno sa starom crkvom izgorilo je pa je novo naselje s crkvom u ono davno doba izgrađeno istočno od današnjeg Aljmaša i zvalo se Crkvina. Mještani koji danas imaji zemlju ili vinograd na tome području zovu ga Crkvina. Nakon požara koji je uništio i ovo naselje, izgrađeno je novo naselje na današnjem mjestu.

OSIJEK-Put nas je vodio do Osijeka.Nakon dobroga ručka krenuli smo u razgledavanje Tvrđe, tj starog grada i zaustavili se na trgu na kojem je i “kužni pil”. Na njemu je i naš zaštitnik sveti Rok. Na glavnome trgu nalazi se i statua Ante Starčevića.U razgledu grada stigli smo i do konkatedrale.Osiječku konkatedralu dao je sagraditi biskup tadašnje Đakovačke i Srijemske biskupije, Josip Juraj Strossmayer. On je godine 1866. dao prvi poticaj za gradnju nove crkve. Tada je, na mjestu današnje crkve, bila Gornjogradska župna crkva iz 1732. koja je postala premala i neugledna crkva za nove građevine u Osijeku. Patron župe, grad Osijek, 1870. je utvrdio način dobivanja novca za izgradnju nove crkve. Međutim, taj proces je bio veoma spor, sve do dolaska novog župnika Josipa Horvata. Nakon njegova dolaska proces je bio ubrzan, pa je 1892. raspisan natječaj za nacrte. Na natječaju je pobijedio njemački arhitekt Franz Langenberg. 1894. stara je crkva srušena, i tada je započela izgradnja današnje konkatedrale, velebne neogotičke građevina s tornjem visokim 94 metra i tri lađe. Ukupna površina crkve je 1062 m².1898. godine crkva je izvana dovršena, pa se unutrašnje uređenje nastavilo. Dvije godine kasnije (1900.) posvetu današnje crkve obavio je biskup Josip Juraj Strossmayer.Unutrašnjost je dovršena 1938.–1942. godine kada je vodeći hrvatski slikar Mirko Rački prekrio zidove i stropove s freskama jarkih boja koje prikazuju poznate epizode iz Starog i Novog zavjeta.

HRVATSKO NARODNO KAZALIŠTE U OSIJEKU– Župnik nas je odveo do HNK-a i pobliže rastumačio djelovanje i život našeg Draškovčanina glumca Stjepana/Stjepka/ Jankovića.
Ispunjeni lijepim dojmovima i slikama krenusmo prema našem Međimurju. Usputno se zaustavismo u “maloj avanturi” posjeta Špišić Bukovici i hotelu Mozart.

Divno je to bilo iskustvo putovati zajedno i družiti se sa ljudima koje volimo.U srcima smo nosili i one koji nisu mogli biti s nama.Još jednom je posvjedočeno zajedništvo naše župe,a i što treba istaknuti jednu rečenicu naše župljanke: “Velečasni,ma divno je bilo,a nikakvih prigovora nemamo,spremni smo i na žrtvu i na odricanje kada pomislimo što su sve ti ljudi proživjeli u Domovinskom ratu”.
Divne riječi za kraj i ponovni poticaj na druženje i zajedništvo bez strančarenja i prodrivavanja toga zajedništva. Neka Vas sve čuva i blagoslovi Dobri naš Bog.

Slike i tekst-

Matija Vonić,župnik

, , ,