Mons prof. dr. sc Juraj Kolarić: COLLAUDATIO

Mons prof. dr. sc Juraj Kolarić
COLLAUDATIO

u povodu dodjeljivanja javnog priznanja ” GRB OPĆINE DONJI KRALJEVEC” mons. prof. dr. sc. Jurju Kolariću iz Donjeg Hrašćana na svečanoj sjednici povodom Dana Općine Donji Kraljevec 5. svibnja 2017. godine

Donji Kraljevec
Juraj Kolarić, Zagreb/Donji Hrašćan

Zahvala Općini Donji Kraljevec (načelniku Miljenku Horvat, predsjedniku Općinskog Vijeća Zoranu Strahiji i članovima Općinskog Vijeća) u povodu dodjele javnog priznanja “Grb Općine Donji Kraljevec”, 5. V. 2017. u hotelu “Kralj” u 18 sati.

 

Uvod

Poštovani gospodine Zorane Strahija, predsjedniče Općinskog Vijeća Općine Donji Kraljeve, poštovani gospodine Miljenko Horvat, načelnice Općine Donji Kraljevec, poštovani vijećnici Općinskog Vijeća Općine Donji Kraljevec, poštovani stanovnici Općine Donji Kraljevec, dragi gosti, dame i gospodo!
U ovom svečanom trenutku proslave Dana Općine Donji Kraljevec, srdačno Vas pozdravljam u ime svih dobitnika javnog priznanja Općine Donji Kraljevec, kao i u moje osobno ime, te Vam svima najsrdačnije čestitam Dan Općine Donji Kraljevec, a ujedno se u ime “dobitnika javnog priznanja Općine”, najiskrenije zahvaljujem na iskazanoj časti.

U životu svakog čovjeka postoje dva razdoblja: prvo je razdoblje stvaranja, davanja ili sebedarja; drugo je razdoblje primanja. Prvi razdoblje traje dugo i obuhvaća gotovo cjelokupno životno djelovanje čovjeka. Tako se otac i majka cijeloga života daruju svojoj djeci, učitelji i profesori cijelog života podučavaju i odgajaju druge darujući im svoje umne i fizičke sposobnosti, radnici svoj rad ugrađuju u dobrobit novih generacija, seljaci ili zemljoradnici obraduju cijelog života svoju zemlju nadajući se da će im ona kad-tad vratiti njihov trud i muku. To dugo vrijeme “davanja” za mnoge, odnosno, za najveći broj ljudi, nikada se ne pretvara u kratko vrijeme “primanja”, odnosno u razdoblje, kada se netko sjeti, da se je u buci vremena potrebno zaustaviti i nekim osobama dati priznanje i reći im da za dugo razdoblje njihovih darivanja, zaslužuju da im se rekne – hvala! Biblija ovu odrednicu ljudskog života izražava riječima psalmista: ” Išli su, išli, plačući noseći sjeme sjetveno; vraćat će se s pjesmom noseći snoplje svoje!” (Ps 126, 6).

Riječ “hvala” je u današnjem komercijaliziranom, materijaliziranom i bešćutnom svijetu postala deficitarna imenica. Možda se uzrok tomu nalazi u činjenici, što je čovjek u današnjem, globaliziranom društvu, koje je Bogu dalo otkaz. ( ne zaboravimo daje Europski parlamenta odbio prijedlog da se u tekst njegovog Ustava uvrste samo tri kršćanske riječi: “Kršćanski korijeni Europe”), zaboravio da je čovjekovo pravo ime- Darko. Božidar, Božji dar. Sjetimo se Isusovih riječi, kad je ozdravio deset gubavaca, a samo se jedan vratio da Bogu kaže -“hvala!”. Zbog toga kr šćani u liturgiji nakon čitanja Božje riječi kliču ‘ Bogu hvala”. Riječ “hvala” na latinskom jeziku znači “gratia”. a od toua dolazi i izraz “graciozan” (lijepo odgojen i elegantan).

Čelnici Općine Donji Kraljevec danas izriču nekim svojim sugrađanima – “hvalu”, misleći na riječi velikog i najsrdačnijeg hrvatskog pjesnika Dragutina Donjanića, koji je u svojoj pjesmi “Fala” napisao: “Za vsaku dobru reč, kaj reči si mi znala, za vsaki pogled tvoj, od vseg ti srca – fala!”. Nagrađeni građani općine Donji Kraljevec uzvraćaju danas na Vaš “hvala” svojom velikom “zahvalom!”.

U ovom trenutku izražavanja zahvalnosti molimo nebeske zaštitnike Međimurja, kao i posebnu zaštitnicu Donjeg Kraljevca, sv. Mariju Magdalenu, da čuvaju, brane i štite sve stanovnike Općine Donji Kraljevec te da im podijele zdravlje i snagu da mogu i nadalje izgrađivati, unapređivati i uređivati svoju Općinu na opće dobro njezinih stanovnika, kako bi naše drago Međimurje ostalo i nadalje “cvetjem ograjeni kraj”, a “Lijepa naša” postala i ostala – još ljepša. Hvala!

1.) Isprava iz 1203. godine naziva Međimurje “zemljom sv. Mihaela između Mure i Drave”

U ispravi koju je 1203. godine izdao hrvatsko-ugarski kralj Emerik ( 1196.- 1204.) spominje se “zemlja svetog Mihaela, koja se nalazi između Mure i Drave”. Isprava je izdana na zahtjev vesprimskog biskupa Kalande. U Međimurju je biskup iz Vesprema imao veliki posjed -Vizmić (Wyzmich, VVvzmeth, Wesmech), koji se je prostirao uz rijeku Dravu od Varaždina do Otoka, obuhvaćajući prostor gdje se danas nalaze sela Kuršanec, Šandrovec, Novo Selo, Totovec, Vularija. Orehovica i Podbrest. To je imanje biskupu darovala kraljica Gizela , supruga prvog mađarskog kralja Stjepana, prigodom osnivanja Vesprimske biskupije. Analizom tog dokumenta, najstarije pisane isprave o Međimurju, dolazimo do slijedećih zaključaka:

1.) Međimurje tada nije pripadalo Mađarskoj, već su županije Zaladska, Šomođska (Šumska) i Baranjska pripadale Hrvatskoj, a to je područje osvojio 894. godine hrvatski ban Braaslav u ratu s moravskim knezom Svatoplukom.

2.) Vesprimski biskup Bartol prodao je 1232. godine svoje imanje “Vizmić u Međimurju grofu Mihalju, bratu hrvatskog bana Buzada. O toj prodaju hrvatsko-ugarski kralj Bela IV (1235.- 1270.) izdao je ispravu 1239. godine u kojoj se opisuju granice posjeda “Vizmić”. Taj se je posjed prostirao između dviju rijeka: Drave i Sratke. Imenom “Sratka” se danas zove suho korito potoka između sela Hodošana, Goričana i Donjeg Kraljevca Na zemljovidu iz 1732. godine potok “Sratka” tekao je ođ sela Kuršanca prema sjeveroistoku i protjecao kroz Sv. Križ, Donji Pustakovec, Sv. Juraj u Trnju i Hodošan. te je kod Goričana utjecao u potok Trnavu. U kraljevoj povelji iz 1239. godine izričito se spominje, da potok Sratka nema izvora, već “samo za vrijeme poplave izlazi iz Drave”. Potok “Sratka” ( Zaratka, Zurathka) je bio zapadna granica posjeda “Vizmić”, dok je istočna granica tog posjeda bio Otok, zapadno od Preloga. Zanimljivo je spomenuti da se vlasnik imanja Otok nazivao Otok, dok su drugi međaši imanja “Vizmić” bili : Velčik, Vladimir, Vitik, Marko, Ladislav, Ilija i Egjutov (Jeđutov).

3.) Međimurje je od prvih veza Hrvatske s Ugarskom u feudalnom smislu bio “kraljičin posjed”, jer inače imanje “Vizmić” u Međimurju, kraljica Gisela, sestra ugarskog kralja Stjepana, ne bi mogla, kao svoj posjed,” darovati” vesprimskom biskupu. U toj činjenici treba tražiti i početke toponima “Kraljevec”, koji znači “kraljevski posjed”, posjed s kojim raspolaže kraljica, odnosno kralj!

4.) Zanimljivo je ovdje spomenuti još jednu činjenicu, koju smo već istaknuli, da se, naime, Međimurje naziva “zemljom svetog Mihaela (Mihovila”). Kao što je poznato sv. Mihael ili Mihovil, pripada arkanđelima, a na hebrejskom njegovo ime znači: “Tko je kao Bog!”. Arkanđeli su “vojskovođe vojske nebeske”, a Mihael se istakao u borbi protiv pobunjenih anđela i pobijedio Sotonu. Ikonografski se Mihael prikazuje kao anđeo s krilima, s plamenim mačem ili s kopljem u ruci. Kao stoje poznato naziv “Međimurje” znači “među na Muri”, a međa (granica ili krajina) uvijek je tijekom povijesti bila i/ložena apetitima nezasitnih susjeda, a što je od početka svoje povijesti doživljavalo i Međimurje. Možda su upravo zbog toga pobožni Međimurci izabrali za svoga zaštitnika jednog “ratobornog” i “vojničkog” sveca da brani njihovu zemlju. 1 ne samo to! Najviše toponima još i danas u Međimurju podsjeća na sv. Mihovila: Donji Mihaljevec, Gornji Mihaljevec, Mali Mihaljevec i Mihovljan, a da ne spominjemo kapele, “pileke” (poklonce) kipove i slike posvećene sv. Mihaelu. Tako su Međimurci tijekom svoje burne povijesti bili uvjereni da ih samo “borbeni” sveci mogu zaštititi od njihovih neprijateljskih susjeda. Zato su uz sv. Mihaela posebno štovali i druge “vojničke” svece, kao npr. Sv. Martina Turskog, panonskog “generala” i sv. Jurja viteza, koji se je suprostavio samom rimskom caru Dioklecijanu. Možda i ta činjenica dokazuje da su Međimurci, inače nevični vojničkim zanimanjima, kao pobožni ljudi, smatrali da će ih zajedno s njihovim Prekmurjem i s današnjom jugozapadnom županijom Zala u Mađarskoj, braniti njihovi “ratoborni sveci”. Ne zaboravimo da je područje jugozapadne Mađarske pokrivao tzv. Bekšinski arhiđakonat, koji je pripadao zajedno s Međimurjem Zagrebačkoj biskupiji te da je to područje bilo isključivo naseljeno Hrvatima.

5.) Nakon provale Mongola ili Tatara u Ugarsku i Hrvatsku 1242. godine bio je sklopljen u Zbornom kaptolu zagrebačkom kupoprodajni ugovor između grofa Tristiana, koji je u Međimurju posjedovao veliko imanje “Roje”, koje se je prostiralo oko današnjeg Draškovca, Hemuševca i Donjeg Kraljevca i njegovog sina Petrina. koji je posjedovao imanje “Varatra” Međa imanja “Varatra” graničila je na sjeveru s rijekom Murom, a na jugu s potokom “Regnet”. Zanimljivo je spomenuti da je grof i ristian 1255. godine svom službeniku Egidiju, koji se je istakao u obrani Međimurja od Tatara, darovao jedno selište na svojem imanju “Roje”, a koje se je nalazilo kod potoka Jalše (Gelse), kod Donjeg Kraljevca, a međa mu je dopirala do imanja “Kerchen” (Goričan). Inače , koliko je poznato, taj se potok “Jalše” na tom dijelu naziva i “Sratka”. U ispravi se navodi da se na zapadu taj posjed nalazi na međi “Chenesa”, što bi moglo upućivati na današnje mjesto Čehovec.
2.) Donji Kraljevec i njegovi primati

a) Plemstvo u Donjem Kraljevcu

Prvi pisani spomenici Međimurja iz početka XIII. stoljeća spominju brojna međimurska mjesta koja su dobila imena po svojim feudalnim gospodarima. Gospodari Međimurja, koje je u upravnom smislu kasnije nazvano “Čakovečko vlastelinstvo”, imali su veliki broj sitnog plemstva, koje je držalo male posjede i u pravnom smislu bilo ov isno od vlasnika Međimurja. Neki mali plemići stekli su svoj posjed ili tzv, “kraljevskom darovnicom” ili “posebnom poveljom” zbog isticanja u ratnim pohodima ( tzv. “armalisti”). Oni su dobili plemićku titulu, ali ne i posjed u koji su ulazili posebnim zakupom. Tako povijest Donjeg Kraljevca bilježi šest plemićkih obitelji: 1.) Sostaricch (Šoštarić), 2.) Csepelli (Čepeli).3.) Zvetanich (Cvetanić), 4.) Somšić ođ Sarda (Somsics), 5.) Lipich (Lipić), 6.) Bobinec.

* Šoštarić (Sostarich). Obitelj je dobila plemstvo u Pragu 1602. godine od kralja Rudolfa. Porijeklom su Šoštarići bili iz Turopolja. Nikola Zrinski darovao im je posjed u Turčišću i Dvorišću (1617.), a nakon sloma zrinsko-frankopanskog ustanka Andrija Šoštarić dobiva posjed u Donjem Kraljevcu ( 1672.). Posljednji plemić iz obitelji Šoštarić, Josip, napisao je 1797. godine oporuku na hrvatskom jeziku.
* Csepelli (Čepeli) Juraj spominje se 1672. godine kao plemić u D. Kraljevcu, koji za potrebe svog feudalca uzdržava dva konjanika.
* Zvetanich Mihael, plemić iz D. Kraljevca uzdržavao je 1672. godine za svog feudalca dva konjanika
* Somšić od Sarda, bili su plemići, baruni i grofovi. Plemstvo su dobili u Beču 1716. od kralja Karla VI. Od 1701. godine imaju posjed i kuriju (dvorac) u D. Kraljevcu i mlin na Dravi. Obitelj je imala svoje posjede i u Dekanovcu, a Somšići su pripadali medu najbogatije i najuglednije međimurske plemićke obitelji.
* Lipić Martin je imao 1660. godine posjed u Donjem Kraljevcu. Obitelj Lipić sagradila je u Čukovcu u 18. stoljeću kapelicu Sv. Križa bez zvonika, koja predstavlja poseban oblik arhitekture zatvorenog poklonca.

*Bobinec (Bobineccs). Obitelj se prvi put spominje 1648. godine, a od 1695. ima posjed u Vukanovcu. Braća Baltazar i Ladislav imali su 1718. godine posjede u Donjem Kraljevcu, kao i u Dragoslavcu.

 

b) Donji Kraljevec kao vjesnik industrijske revolucije u Hrvatskoj
Prvi vlak u povijesti Hrvatske prošao je kroz Međimurje 24. travnja 1860. godine zaustavivši se i na željezničkoj postaji u Donjem Kraljevcu. Bila je to svojevrsna senzacija u povijesti Hrvatske. Ta prva željeznička pruga u Hrvatskoj bila je duga 42 km, a nalazila seje na dionici pruge: Pragersko – Čakovec – Kotoriba – Velika Kaniža s priključkom na magistralnu prugu Beč – Trst, a povezivala je i dvije carske metropole: Budimpeštu i Beč. U pogledu povezivanja pojedinih hrvatskih gradova sa željeznicom moramo spomenuti, da je Zagreb dobio željezničku prugu 1870. godine, Osijek 1871. godine, a Rijeka 1873. godine. Zamislite, da čelnu kolonu hrvatskih željeznica predvode međimurska mjesta, Kotoriba, Donji Kraljevec, Čakovec i Macinec, koja su “fučkanje cugmašine” slušali prije Zagreba. Osijeka i Rijeke. Varaždiinci, impresionirani vlakom, osnovali su u Varaždinu posebno kočijaško poduzeće, koje je prevozilo Varaždince preko Drave, u Čakovec, kako bi mogli vidjeti “željezno čudovište” koje prolazi kroz Međimurje.

Cijelo vrijeme dok se gradila željeznička pruga kroz Međimurje, područje oko D. Kraljevca, Kotoribe, Čakovca i Macinca bilo je pretvoreno u veliko gradilišta. Domaći poduzetnici sa svojim su suradnicima bili su uključeni u manje stručne i zahtjevna radove na pruzi. Svi su se radovi uglavnom odvijali ručno Na trasi pruge od Kotoribe do Macinca radilo je nekoliko tisuća radnika sa zaprežnim kolima, s konjima i kravama. Radove je pratila i poljska kuhinja s pratećim osobljem. Bio je to pravi mravinjak ljudi, zaprežnih kola i domaćih životinja, tako da nikada prije, a niti poslije, Međimurje nije doživjelo takvu i toliku invaziju radnika, radnog materijala i zaprega. Ovom prugom Međimurje je u Hrvatskoj iniciralo novo industrijsko razdoblje, s kojim je i Međimurje, zajedno s Donjim Kraljevcem, nepovratno zakoračilo u budućnost Hrvatske.

Prva željeznička pruga u Hrvatskoj iznjedrila je, upravo u Donjem Kraljevcu i jednog velikana svjetske povijesti, dr. Rudlfa Steinera (1861. – 1925.), teozofa i antropozofa, koji se je rodio u Donjem Kraljevcu 28. 11.1861. godine, gdje mu je otac radio kao telegrafist na željezničkoj postaji. R. Steiner je napisao brojna djela, a u Dornachu u Švicarskoj kraj Basela utemeljio je Goetheov institut (“Goetheanum”). Umro je 30.111. 1925. u Dornachu.. Iako njegovo naučavanje nije u skladu s naučavanjem Katoličke crkve o čovjeku, ipak je u središtu njegovog zanimanja upravo – čovjek (grč. “anthropos”), kao što je i u katoličkoj teologiji. Sljedbenici filozofsko-religijskog nauka R. Steinera razvili su čitav niz djelatnosti u znanosti, umjetnosti i sociologiji koje se primjenjuju u tzv. “Slobodnoj (Waldorfskoj) školi”, koja je osnovana u Salzburgu 1919. godine, a danas takve škole postoje u cijelom svijetu. Glazbeni odgoj prožima sve predmete u osnovnoj i srednjoškolskoj naobrazbi koja traje 12 godina i koja je prožeta tzv. “euritmijom”, koja treba pomoći da se ples i glazba pretvore u pokret. Novoosnovani Institut “Rudolf Steiner” u Donjem Kraljevcu promiče posebice zdravu hranu i ekologiju.

 

c) Crkva sv. Magdalene moralna je vertikala Donjeg Kraljevca

Crkva je bogoslužni prostor u kojem se obavlja javno kršćansko bogoslužje ili liturgija. Naziva se i kršćanskom bogomoljom. Po obliku može biti prostorija ili zgrada, a po funkciji može biti oralojij (prostor za molitvu), kapela, župna crkva, samostanska crkva, grobljanska crkva, hodočasnička crkva i stolna crkva ili katedrala. Crkve su kao sakralne zgrade stoljećima prolazile kroz veće ili manje preinake, ovisno o razvoju liturgije, o društveno političkom statusu Crkve te o stilskim razdobljima. Od IV. stoljeća kršćanske crkve su sa svojim pročeljem bile okrenute prema istoku (odakle dola/i sunce). Ta se praksa na kršćanskom Zapadu nije provodila dosljedno, a na kršćanskom Istoku je ostala dosljedna do danas.

U Katoličkoj crkvi svečano se slave obljetnice posvete crkve ili blagdani (spomen) zaštitnika crkve. Ovaj je običaj bio uveden u Rimu u petom stoljeću s obljetnicom posvete crkve sv. Ivana Lateranskoga. Uz liturgijske obrede u crkvama se toga dana razvila i pučka svečanost, nazvano “proštenje” ili u kajkavskim kraljevima “proščenje”, a u Hrvatskoj se ta proslava naziva raznim nazivima: kirbaj, kirvaj, kermes, fljera i fešta.

Osoba koja se brine za održavanje crkve i pomaže u svakodnevnim poslovima u crkvi naziva se. sakristan, zvonar, crkvenjak, crkovnjak ili cemešter.

Za razliku od crkve kao službenog bogoslužnog prostora organizirane vjerske zajednice ili župe, postoje i – kapele (latinski “capa” = ogrtač + “sacellum”=malo svetište). To je manji bogoslužni prostor nazvan tako na franačkom dvoru u kojem se čuvao ogrtač sv. Martina Turonskoga. Kasnije su se na kraljevskim dvorovima gradile slične kapele u kojim su se čuvale razne relikvije, liturgijski predmeti i zavjetni darovi, a crkvene su bratovštine u takvim kapelama slavile svoga zaštitnika. Kapele su se podizale u palačama feudalaca, u samostanima i na grobljima. Svećenik koji je opsluživao kapelu zvao seje – kapelan. Kapele obično nisu imale niti krstionicu niti stalnog svećenika. Kapelom je upravljao svećenik ili župnik župe u kojoj se je kapela nalazila. Veće i značajnije kapele u kojima se je redovito nedjeljom i blagdanom odvijala služba Božja nazvana su – kapetanije ili podžupe

Kao što je poznato, Donji Kraljevec je od pamtivijeka, odnosno od prvog popisa župa Zagrebačke biskupije 1334. godine pripadao, zajedno sa sadašnjim sjedištem župe Draškovec, pripadao župi Prelog.. O župe Prelog nastala je 1790. godine župa Draškovec. U to je, naime, vrijeme zagrebački biskup Maksimilijan Vrhovec utemeljio u Međimurju 9 novih župa. U sastav nove župe u Draškovcu ušla su sela: Donji Kraljevec, Hemušševec, i Oporovec. Ta su sela bila izdvojene iz župe Prelog, dok je Cukovec bio izdvojen iz župe Donji Vidovee. Inače se kapela sv. Roka u Draškovcu prvi puta spominje u kanonskoj vizitaciji 1774. godine kao nova kapela župe u Prelogu. Njezina izgradnja bila je dovršena 1779. godine. U prvo vrijeme imala je samo jedan toranj, a drugi toranj je bio podignut 1822. godine. Uz crkvu sv. Jeronima u Štrigovi, župna crkva sv. Roka u Draškovcu je jedina međimurska crkva s dva zvonika. Njezina posveta sv. Roku upućuje na kugu, ali njezin zaštitnik sv. Rok nije bio izabran za zaštitnika župe Draškovec da zaštiti ljude od kuge, nego stoku, jer je uginuće velikog broja krava u Međimurju uzrokovalo osiromašenjem stanovništva. Tako župna crkva sv. Roka u Draškovcu svjedoči o teškim gospodarskim prilikama u Međimurju koje su se pojavileu drugoj polovici XVIII. stoljeća. Župnik nove župe u Draškovcu, Vinko Horvat (1789.- 1828.), bivši pavlinski redovnik, rođen je 1755. godine u Donjem Kraljevcu. Kako u župi još nije bio sagrađen župni dvor, on je stanovao u vlastelinskoj kući. V. Horvat je studirao teologiju u Lepovlavi, a umro je 22. IV. 1828. godio i bio pokopan na groblju u Draškovcu.

d) Kapelanija ili podžupa Donji Kraljevec

Nema sumnje, Kraljevčani su pobožni ljudi i dobri katolici, o čemu svjedoči ne samo njihova prekrasna barokna crkva posvećena sv. Magdaleni, već i 10 sakralnih objekata koji se nalaze na području mjesta.

Kapela sv. Marije Magdalene spominje se u kanonskim vizitacijama 1688. godine kao dr.: – . kapela., građena od hrastovine i s predvorjem od smrekova drva. Ta drvena kapela je r 1747. godine dotrajala, a dovoz kamena za gradnju nove kapele, svjedoči da su vjerni-odlučili sagraditi novu zidanu crkvu. Tako je na mjestu porušenog drvenog svetišta b. sagrađeno 1748. godine zidano svetište, a izgradnja jednobrođne zidane crkve bila je dovršena , 1753. godine. Ta se godina nalazi uklesana na dovratniku kasnije prigrađenoi; zvonika. Crkva je, međutim, 1813. godine stradala od požara. Pobočna lada bila je crkvi dogradena 1850. godine, a bila je produžena i prijašnja sakristija s južne strane. . Nova sakristija bila je sagrađena 1861. godine sa sjeverne strane crkve, a ima ravni strop. Od inventara u crkvi spominju se 1779. godine novi oltari: sv. Marije Magdalene, sv. Valentina i Marije Censtohovske te propovjedaonica s pozlaćenim reljefom unutar rokoko okvira.

U Donjem Kraljevcu se nalaze slijedeće kapele, pilovi i raspela koji govore ne samo o pobožnosti stanovnika Donjeg Kraljevca prema Božjim ugodnicima, već i o njihovoj potrebi da se u životnim poteškoćama, prirodnim katastrofama i elementarnim nepogodana moraju utjecati Bogu i njegovim svecima, koji su jedini kadri zaštiti ih od prijetećih nevolja.

* Kapela sv. Florijana , sagrađena oko 1650. godine s kipom sv. Florijana, zaštitnika od požara, nalazi se u niši iznad ulaza u kapelicu.

* Pil Presvetog Trojstva iz 1773. godine s kamenim baroknim kipovima postavljenima na srebrenim oblacima djelo je školovanog majstora. Pil je obnovljen 1971. godine, a nalazi se. kraj crkve sv. Marije Magdalene.

* Poklonac sv. Ivana “Nepomuka, zaštitnika od poplave s kipovima sv. Josipa, sv. Marije i sv. Ane, obnovljenje i u dobrom je stanju.

* Poklonac (pil) s freskom Isusa, autora Ivana Cvetka, nalazi se na cesti prema Hodošanu. Pil je otvoren s tri strane, a krov je na četiri vode.

* Pil Tužnog Krista , nalazi se u polju, uz cestu između Sv. Jurja u Trnju i Donjeg Kraljevca. “Tužni Krist” zaogrnut je pogrdnim plaštem, a kip je postavljen na novi betonski postament.

* Raspelo, kameno. Raspelo se nalazi na groblju, podignuto je 1900. godine, a obnovljeno 1999. godine. Ispod Raspela ispisan je tekst: “Podignuto po Matiji Kovaču”.

* Raspelo, betonsko. Raspelo nalazi se na cesti Donji Kraljevec – Hemuševec, podignuto je 1940. godine.

* Raspelo, betonsko. Raspelo se nalazi na cesti Donji Kraljevec – Prelog. podignuto je oko 1940. godine.

* Raspelo, betonsko. Raspelo, nalazi se na cesti prema Čehovcu. obnovljeno je i čuva ga niska betonska ograda.

Na kraju ove šetnje kroz duhovnu baštinu Donjeg Kraljevca donosimo i popis župnika Župe Draškovec kojoj još uvijek pripada kapelanija ili podžupa Donji Kraljevec: Možda će neke osobe uznemiriti naziv “podžupa” koji koristim za kapelaniju Donji Kraljevec, ali ona doista i jest – podžupa, jer raspolaže svim tzv. “župnim duhovnim i materijalnim instrumentima” potrebnim za funkcioniranjem jedne župe, osim što još nema župnika. Donji Kraljevec ima dovoljan broj župljana, ima svoju crkvu sv. Marije Magdalene i ima – svoj župni dvor, veliku, prostranu, funkcionalnu i opremljenu zgradu podignutu osamdesetih godina prošlog stoljeća za potrebe župnog dvora. Možda bi varaždinski biskup za privremenog upravitelja župe ili župnika u Donjem Kraljevcu mogao imenovati jednog umirovljenog svećenika, kojega bi Kraljevčani ne samo objeručke i oduševljeno prihvatili, već bi ga na svojim rukama kroz župu nosili i s njime se ponosili. Smatram da bi se pitanju utemeljenu župe sv. Marije Magdalene u Donjem Kraljevcu trebalo ozbiljnije i što prije pristupiti.
e) Župnici župe Draškovec i podžupe Donji Kraljevec:

* Vinko Horvat (1789.- 1828.), bivši panlin. rođen u Donjem Kraljevcu (1753.- 22.IV. 1828.), prvi župnik novoosnovane župe Draškovec. ppokopan je na groblju u Draškovcu.

* Imbro Modrić ( 1828. – 1843.)

* Nikola Ivanović ( 1843.- 1868.)

* Gabriel Meštrić (1868. – 1909.)

* Juraj Lajtman ( 1909.), administrator župe

* Karlo Josip Iskra ( 1909.- 1927.)

* Valentin Malek ( 1927.- 1931.)

* Ivan Kanoti (1931. – 1936.). Župnik je umro u 33. godini života (29.1.1936.) nakon kratke i teške bolesti. Rodio se je u Donjoj Dubravi, gdje je i pokopan. Za vrijeme njegovog župnikovanja, 23 travnja 1934.. godine, na blagdan sv. Jurja veliki požar uništio je Donji Kraljevec. Izgorjele su 33 kuća i 345 gospodarskih zgrada, uništeno je bilo 108 seljačkih gospodarstva, oslijepilo je u dodiru s vatrom 20 Kraljevčana, a mnogi su bili ranjeni i opečeni. Nakon tog strahovitog požara, koji je gotovo sravnio sa zemljom cijelo mjesto, župnik Ivan Kanoti organizirao je smještaj i prehranu stanovnika Donjeg Kraljevca.

* Vinko Pinter ( 1936. – 1941.)

* Mirko Gojnik ( 1941.- 1954.)

* Josip Volk ( 1954.- 1966.)

* Božidar Jurki ( 1966. – 1985.)

* Leonard Blagus (1980.- 1985.)

* Ivan Cirković (1985. – 2003.)

* Mato Vonić ( 2003.

 

Zaključak

Nadam se da će netko detaljno istražiti i opisati život i djelovanje župnika župe sv. Roka u Draškovcu koji su ostavili veliki kulturni, duhovni, društveni i nacionalni trag u povijesti Donjeg Kraljevca, kao što je to učinio u svojoj monografiji naš istaknuti povjesničar Vladimir Kalšan ( Vidi VALDIMIR KALŠAN, Općina Donji Kraljevec, Donji Kraljevec, 2005. ), koji je svojom knjigom postavio svojevrsni spomenik ne samo. Donjem Kraljevcu, toj zvijezdi “Danici” na donjemeđimurskom nebu. već i njegovim zvijezdama pratiteljicama, naseljima: Hodošan. Donji Hrašćan, Palinovec, Sveti Juraj u Trnju i Donji Pustakovec Također se nadamo, da će neka imena tih velikana duha i srca, koji su svoje živote ugradili u život prostora Općine Donji Kraljevec, dobiti odgovarajuće priznanje ugrađivanjem njihovih imena u nazive ulica, trgova, ustanova i prilaza pojedinim naseljima Općine. Bila bi to samo mala “hvala” za njihovo veliko djelo koje su ugradili u našu kulturnu baštinu i za dobrobit naše generacije. Učinimo taj napor, kako bismo ostavili budućim naraštajima dio naše prošlosti, bez čijeg poznavanja nema niti naše budućnosti.

Mons prof. dr. sc Juraj Kolarić

Coladuatio

 

, , , ,